Kamen je jedan od prvih materijala koje je čovjek počeo koristiti. U bliskom suživotu kamen je nijemi svjedok ljudske povijesti, stradanja, patnji, razaranja ali i temelj vjere, nade i novog početka. Kamen uzidan u zdanja vjekovima nesebično štiti čovjeka od raznih nedaća čime postaje nezaobilazni pratitelj čovjekovog života od rođenja do smrti.
POSTOJANJE GRAĐEVINE PRIJE IZGRADNJE PRVIH MAGAZINA SOLI
Prva tri od postojećih devet magazina soli izgradila je Venecija u 16. stoljeću. U tom razdoblju zastupljen je „klasičan“ način zidanja približno podjednakih manjih kvadratnih kamenih blokova (opus quadratum) a naš zid nedvojbeno upućuje na mnogo stariji (antički) stil gradnje (Sl. 1.). Poznavajući dosadašnje povijesne činjenice prostor Starog grada spominje se za razliku od Cisse-Caske u mnogo kasnijem povijesnom razdoblju.
Iz tog razloga moja prva propitkivanja navedena u tekstu „Megaliti“ (napisanog prije 5, godina) svodila su se na nepoznanicu otkuda su ti megalitski kameni blokovi doneseni, vjerojatno s neke građevine iz antičkog razdoblja, da bi bili sazidani u magazine soli. Tadašnjeg razmišljanje uzrokovano je prihvaćanjem i uvažavanjem dosadašnjih znanstvenih spoznaja o "antičkim" lokalitetima (antičke urbane strukture) na otoku gdje područja Grada Paga nije navedeno.
Prva tri od postojećih devet magazina soli izgradila je Venecija u 16. stoljeću. U tom razdoblju zastupljen je „klasičan“ način zidanja približno podjednakih manjih kvadratnih kamenih blokova (opus quadratum) a naš zid nedvojbeno upućuje na mnogo stariji (antički) stil gradnje (Sl. 1.). Poznavajući dosadašnje povijesne činjenice prostor Starog grada spominje se za razliku od Cisse-Caske u mnogo kasnijem povijesnom razdoblju.
 |
| Sl. 1. Megaliti |
Gornji, viši dijelovi zida djeluju pomalo „nespretno, nepravilno“ složeni za razliku od nižih djelova (vjerojatno izvorne gradnje). Vjerovao sam da se radi o svojevrsnim spolijama (korištenje ranijeg građevinskog materijala na novim građevinama) jer se nekoliko sličnih masivnih kamenih blokova nalaze i na „siciji“ Zborne crkve Marijinog uznesenja (Sl. 2.). Crkve Marijinog uznesenja ujedno je i prva građevina koja se počela graditi kada je postavljen kamen temeljac Gradu Pagu 18.05.1443.
Iako se može primijetiti da su naknadno obrađeni i precizno uklopljeni vidi se njihov drugačiji oblik (mada nisu trapezoidalni ostali su poligonalni) za razliku od kvadratnih kamenih blokova u višim dijelovima građevine.
Nakon dugog traganja po meni dostupnoj literaturi o povijesti Paga, odgovor sam nedavno (vjerujem) i pronašao.
Po tko zna koji put iznova uzeo sam u ruke knjigu Don Blaža Karavanića (1872.-1954.) – GRAĐA ZA POVIJEST GRADA I OTOKA PAGA
„Pišući svoju povijest, točnije građu za povijest Paga, Karavanić nije pazio ni na jezik, ni stil, ni pravopis, jer ga je u toj fazi rada zanimala samo faktografija“.
Stoji u nakladničkoj riječi ove knjige. Umalo da upravo iz tih razloga ovo djelo nije ugledalo svjetlo dana čime bi barem ja ostao bez obilja zanimljivih podataka za moja amaterska istraživanja povijesti našeg grada i otoka. Rečenica na koju sam pomno čitajući naišao nudi odgovor na ova moja propitkivanja ali i otvara mnoga nova.
Pod naslovom „Novi grad“ na stranici 164 stoji: "...zaključiše da se, za novo mjesto, izabere punta sv. Jakova, koja se također nazivala punta Kromonio. Istina je da je od prije postojala kula, gdje su sada skladišta soli."
Dakle „Istina je da je od prije postojala kula, gdje su sada skladišta soli“ ukazuje na postojanje kule, utvrde ili neke građevine na mjestu gdje se danas nalaze skladišta soli (magazini) čime i megalitski kameni zid dobiva svoj smisao. Za pretpostaviti je da je upravo ta „kula“ svojom građom poslužila lociranju i izgradnji prvih magazina soli.
 |
| Sl. 2. Kamenih blokova nalaze i na „siciji“ Zborne crkve |
Iako se može primijetiti da su naknadno obrađeni i precizno uklopljeni vidi se njihov drugačiji oblik (mada nisu trapezoidalni ostali su poligonalni) za razliku od kvadratnih kamenih blokova u višim dijelovima građevine.
Nakon dugog traganja po meni dostupnoj literaturi o povijesti Paga, odgovor sam nedavno (vjerujem) i pronašao.
„Pišući svoju povijest, točnije građu za povijest Paga, Karavanić nije pazio ni na jezik, ni stil, ni pravopis, jer ga je u toj fazi rada zanimala samo faktografija“.
Stoji u nakladničkoj riječi ove knjige. Umalo da upravo iz tih razloga ovo djelo nije ugledalo svjetlo dana čime bi barem ja ostao bez obilja zanimljivih podataka za moja amaterska istraživanja povijesti našeg grada i otoka. Rečenica na koju sam pomno čitajući naišao nudi odgovor na ova moja propitkivanja ali i otvara mnoga nova.
Pod naslovom „Novi grad“ na stranici 164 stoji: "...zaključiše da se, za novo mjesto, izabere punta sv. Jakova, koja se također nazivala punta Kromonio. Istina je da je od prije postojala kula, gdje su sada skladišta soli."
Pisac se najvećim dijelom oslanja na rukopisne zapise paškog povjesničara Marka Laura Ruića, ali i na druge autore koji su doticali predmet njegova promatranja. Pri tome nije zaboravio ni na izvore koje su mu pružale sve zadarske pismohrane. Bio je vrsni poznavatelj latinskog, talijanskog i njemačkog jezika. Očito je da je u nekom od prikupljenog gradiva naišao na gore navedeni podatak međutim ne navodi izvor. Izvor vjerojatno nalazi u knjizi:
CARLO FEDERICO Cav. BIANCHI - ZARA CRISTIANA (Zadar, 1877)
CARLO FEDERICO Cav. BIANCHI - ZARA CRISTIANA (Zadar, 1877)
Bianchi, Carlo Federico, povjesničar (Zadar, 30. XI. 1809 – Zadar, 16. IV. 1891)
Kršćanski Zadar (Zara cristiana, I–II, 1877–79. vol. II str. 36).
Chiesa abbaziale di S. Pietro Ap. in Istmo.
"Appiè d'un colle, alla riva del mare, vicino all'antico castello di Pago (Terravecchia) esisteva una chiesa dedicata al Principe degli Apostoli S. Pietro, e alla medesima era congiunto un antichissimo cenobio dei monaci Benedettini".
"U podnožju brežuljka, pored mora, u blizini (drevne, stare) Paške ("Starograda") antičke utvrde bila je crkva posvećena apostolu sv. Petra pored koje je bio (kojoj je pripadao) drevni samostan benediktinaca." (dodano 24.10.2017. Zahvaljujući D. Raku)
Pag u zagradi (Terravecchia) prema mom mišljenju, stoji iz razloga kako se nastanak ne bi povezivao sa već tada (za vrijeme Bianchijevog pisanja) novim Pagom.
Tko je i kada izgradio tu kulu?
NOVO VRIJEME - NOVE NEPOZNANICE
Na prostoru otoka život se odvijao u kontinuitetu od prapovijesti do danas. Počevši od nekoliko evidentiranih prapovijesnih liburnskih gradina iz željeznog ili brončanog doba pa sve do spomena iz rane pisane hrvatske povijesti X. stoljeća područje današnjeg Grada Paga zbog nedostatka (čitaj devastiranih i otuđenih) arheoloških nalaza ostaje u tisućljetnoj povijesnoj tami.
Priča koju pričaju skladišta soli i tišinu njihovih zidova kao da nitko ne čuje. Možda upravo ta tišina upućuje na to da ako ih već ne čujemo, pažljivije pogledamo. Zar nije neobično da se u slučaju magazina soli povijest pod različitim okolnostima ponavlja...
Ako pitate povjesničare-arheologe oni će reći: "Koliko je nama poznato, a kao dokaz zapisano u povijesnim dokumentima je neosporna činjenica da je prve magazine soli sagradila Venecija".
Napomena: Magazini soli spomenici su kulture nulte kategorije.
Postavlja se pitanje tko bi i zašto gradio tom tehnikom zidanja više od tisuću petsto godina kasnije i to samo jedan od četiri zida!
Zar se to čini izvjesnije od činjenice da su se stare građevine i njihova građa koristile u izgradnji novih za koje imamo bezbroj primjera. Koliko je samo primjera podizanja crkava na mjestu prapovijesnih građevina (npr. na Pagu Sv. Juraj i Sv. Vid) ili na mjestima poganskih svetišta kao svojevrsni substituti. Rimljani su „nadozidavali“ na starijim građevinama. Bedemi prapovijesnih gradina (pritom devastirani) korišteni su u gradnji suhozida. Bezbroj je primjera spolija, pa nažalost i onih iz današnjeg vremena gdje su ostaci povijesnih građevina uzidane u razne zidove „kao ukrasi“. Pa Venecija je koristila kamen i građu iz Starog grada za izgradnju novog grada Paga. U kasnijem razdoblju kameni blokovi koji su tvorili gradske bedeme uzidani su novije izgrađene magazine soli. Zar je vjerojatnije da bi netko prije dopremao iz udaljenih kamenoloma kamen i naknadno ga klesao (što bi uvelike poskupljivalo gradnju) negoli upotrebljavao prisutnu građu.
U hrvatsko-mletačkom povijesnom razdoblju "građevine" magazina soli donijet će nove nepoznanice a time i nove prijepore.
U prve magazine soli uzidana je još jedna građevina čime se otvaraju nova pitanja.
"Građevine" na predjelu magazina soli predmet su analize i u pisanjima nekih naših znamenitih povjesničara:
Postoji određeni broj ranosrednjovjekovnih crkava koje su smještene u starije antičke prostorije pa je graditelj prihvatio već postojeću situaciju. Kao npr. katedrala u Splitu gdje su iskorištene glavne dobro sačuvane građevine Dioklecijanove palače.
Na slici lijevo - Veduta starog Paga prikazuje pod oznakom M crkvu Sv. Petra uz oznaku "Manastero di S.Pietro". Veduta se nalazi u Nadžupnom uredu u Pagu a smatra se da ju je nacrtao don Blaž Karavanić prema izvorniku iz spisa M.L. Ruića. Veduta prikazuje Stari Pag smješten južno od ulaza u uvalu koja je na mjestu tjesnaca i kopna zaštićena lancem (N - ...katena). Nažalost, tjesnac na kome se nalazi crkva Sv. Petra nije u potpunosti nacrtan, nedostaje sjeverni dio.
Postavlja se pitanje: Gdje su to onda Benediktinci pokraj nje imali samostan?
Na Zavoreovoj karti (koju očito M.vSuić nije imao u rukama) vidi se jasno ucrtana pozicija crkve Sv. Petra čak do detalja da se vidi i njena kvadratna apsida. Međutim na karti nije vidljiva niti jedna druga građevina "pokraj nje" osim prva tri skladišta soli. S obzirom da je riječ o vrlo malom skučenom prostoru, samim time i ograničenoj mogućnosti gradnje, za pretpostaviti je da je u prostoru skladišta br. 5 ili bolje rečeno "skladištima" bio samostan. Vjerojatno ni "Venecija" ne bi dozvolila, s obzirom na snažan utjecaj crkve i religije u tom razdoblju da se crkva preinači u skladište soli.
Možemo li zamjeriti M.Suiću nakon što je vidio neuobičajeno (upotreba kamene građe), jedinstveno pa time i impozantno zdanje skladišta broj 5. neke greške koje su mu se potkrale. Bez obzira radilo se o crkvi ili samostanu i sam Suić prepoznao je sakralni stil "građevine" uzidane u skladišta soli.
Benediktinski samostan s crkvom Sv. Petra na Prosiki (in Istmo) (toponimska oznaka, latinska riječ za tjesnac koja dolazi iz starogrčke riječi Isthmos - ἰσθμός = Prevlaka op.a.) prvi se put spominje 1289. godine, no zasigurno je utemeljen mnogo ranije, vjerojatno poput drugih benediktinskih opatija, tijekom 11. stoljeća. Crkva se kao odrednica u prostoru spominje tijekom 14. i 15. stoljeća. I crkva i samostan bili su u više navrata obnavljani i popravljani.
Dosta zabuna u literaturi izazvala je tvrdnja M. Suića da bi ostatke crkve Sv. Petra trebalo vidjeti u masivnim arkadama koje čine peto skladište soli na Prosiki. No budući da su dimenzije crkve posredno poznate, a i njen položaj u odnosu na skladišta jasno je ucrtan na vrlo preciznoj karti paške uvale koju je 1808. godine izradio Frane Zavoreo, očito je da su spomenute arkade oduvijek bile samo skladišta soli, a da bi ostatke crkve Sv. Petra, ukoliko ih uopće ima, trebalo tražiti južnije od njih.
"In Istmo"
"Istmo" je riječ koja potječe iz grčkog jezika (isthmós) (Prevlaka) i označava uski dio kopna koji spaja dva veća dijela kopna, a okružen je vodom s obje strane. To može biti uski pojas zemlje koji razdvaja dvije povezane vodene mase, kao što su dva mora ili dvije veće uvale, ili kopneni most koji spaja dvije kopnene mase.
U povijesti su se na istmima često gradile utvrde, luke i gradovi koji su kontrolirali pristup vodama s obje strane, pa su oni imali strateški ili trgovinski značaj (primjer Korintski istmus koji spaja Peloponez i kopno Grčke).
Nedvojbeno je postojanje crkve i pripadajućeg samostana kao i činjenica koju E. Hilje navodi: "Na mjestu kojim je u srednjem vijeku dominirao benediktinski samostan Sv. Petra podignuta su u doba mletačke uprave tri glomazna skladišta za sol" koja još jednom potvrđuje da je na mjestu prvih magazina postojala još jedna građevina na kojoj su isti podignuti.
Iz navedenog možemo zaključiti da se radi o Benediktinskom samostanu koji je nastao mnogo prije naših magazina soli na istom prostoru na kojem Don Blaž Karavanić spominje „kulu“ koja je svojom građom očito poslužila u izgradnji samostana.
Benediktinski samostan (na Prosiki) spominje se u spisu iz 1102. godine a nalazi se u spisima arhiva sv. Krševana u Zadru a kojeg donosi Bianchi, Carlo Federico u knjizi "Zara cristiana" gdje navodi da Daniela Deschich ostavlja vinograd benediktincima u Pagu, koji se nalazi na otočići Viru (Pontadura). Iako mnogi prijevodi tu završavaju originalni prijevoda glasi:
Podatak prenosi i H. Manenica - Sv. Petar na Prosici 2015. Iako je datacija koju spominje Bianchi mnogima sporna ona nije presudna za sam navod i lokaciju Benediktinskog samostana.
Postavlja se pitanje da li je Daniela Deschich pogriješila kada je u ovoj darovnici (neovisno o dataciji isprave) navela: "BENEDIKTINSKOM SAMOSTANU UTVRDE KESSAE"?!
Na zemljopisnoj karti Hrvatsko Primorje, Lika i Krbava talijanskog kartografa Giacoma da Vignole Cantellija, 1690. (Hrvatski državni arhiv, sign. A. II. 22.) na lokalitetu Prosike ucrtana je građevina nazivom "Madonna de Frati" što također ukazuje na postojanje građevine na tom predjelu prije izgradnje prvih magazina soli.
Benediktinski red je najstariji crkveni red na Zapadu. Iznjedrila ga je najranija monaška tradicija prvih stoljeća Crkve, a utemeljio ga je sv. Benedikt oko 529. godine u Montecassinu, pod geslom "Ora et labora" (Moli i radi). Osim triju redovitih redovničkih zavjeta (poslušnost, siromaštvo i čistoća) imaju i četvrti, tj. obvezu stalnoga boravka u je dnom samostanu (opatiji). Pravila su pored molitvi predviđala i fizički rad za monahe. Njihovu je geslu »moli i radi«
prilagođena i gradnja samostana. Njihovi samostani dijele se na opatije (Opatija je morala imati najmanje 12 redovnika), koje su sjedište uprave s opatom na čelu, te manje priorate s priorom na čelu i ovisne o opatiji ili još manje hospicije. Bili su pod direktnom upravom Pape (iz njihova reda izabrano je 40 Papa).
Petar (Pietro) Ottoboni (rođen u venecijskoj viteškoj obitelji op.a.) opat benediktinske opatije Sv. Petra od 1633. godine biva 1660. godine izabran kao Papa Aleksandar VIII (B. Karavanić, izvor: M. L. Ruić, Blasone, str.86.). Pema drugim izvorima on je papa od 6. listopada 1689. do 1. veljače 1691. godine. isto navodi i B. Karavanić u dijelu kojim opisuje Petra Ottobona str. 347. Nadalje u tekstu, pozivajući se na Ruića piše: "...da je naime došao u Pag, pak zasjeo u kući obitelji vlastelina Zorovića, koji su poslije postali najmitelji njegove opatije, tek kad je uzašao na papinsku stolicu, spomenuvši se gostoprimstva udijeljeno mu, da je nagradio Don Nikolu Zorovića sa časti primaoca". Navedenu ispravu potpisao je njegov brat Marko Ante (Marcantonio) Ottoboni kao opunomoćenik Kardinala (Pietra Ottobona) 1689. godine.
Tijekom XIV i XV stoljeća nestaje malo po malo monaha u benediktinskim ustanovama, kao po ostalom svijetu tako i kod nas. Bilo je raznih pokušaja, kako bi se to općenito umiranje zaustavilo. Da bi se kako tako produžio život starim i časnim opatijama, crkvena vlast nerijetko je naređivala jednom ili drugom franjevcu, neka obuče na sebe crni habit (nosili su habit crne boje s kožnim remenom, škapularom i kukuljicom, pa se u narodu nazivaju i crnim fratrima), prihvati benediktinsku regulu i uzme u ruke upravu određene opatije, koja se gasila.
Da se radilo o značajnijem samostanu - opatiji možemo zaključiti i iz slijedećeg:
Godine 1433. papa Eugen IV imenuje opatom Sv. Petra u Pagu Pažanina Ivana Tutnića franjevca konventualca. Naložio mu je, neka se dade blagosloviti, neka uzme odijelo, što se nosilo u opatiji i neka se drži monaških propisa, koji su u njoj vladali (Ivan Ostojić - DODIRI IZMEĐU BENEDIKTINSKE I FRANJEVAČKE USTANOVE U HRVATSKOJ).
Ivan Tutnić Pažanin značajan je i po tome što je darovao Paškoj komuni Sveti trn (trn sa Isusove krune) što ga je donio iz Svete Zemlje u stari Pag. Umro je 1459. godine.
Iako u više navrata devastiran i poharan ratnim zbivanjima iz navedenog može se zaključiti da je 1433. godine, mada očito osiromašen nedostatkom monaha, još uvijek u funkciji.
Naknadno sam zapazio da se u brošuri "Hod kroz vrijeme sa sestrama benediktinkama Samostana Sv. Margarite u Pagu" spominje kako je Ivan Tutnić Pažanin postao opat Sv. Petra na Prosiki 1443. godine.
Da su Benediktinci iskoristili položaj i građu prethodno izgrađene "kule" upućuje i činjenica da je od samih početaka veliki broj benediktinskih samostana bio utvrđen. Većinom su smještali na prilazima gradu uz ceste i luke na lokalitetima s mogućom dobrom obranom. Obično se opkoljavaju obrambenim zidinama. Često se smještaju u blizini antičkih imanja i uz cemeterijalne, poslije i gradske bazilike.
Kao utvrde samostani ostaju sigurni od svakog svjetovnog ometanja izvana, a pogotovo od napada i pljački gusara (Dogan i kasnije Paurica pljačkali su, nesmetano krali, ubijali i palili po Pagu) koji su u to vrijeme bili učestala pojava.
Povijest benediktinskih samostana u Pagu počinje još u doba hrvatskih narodnih vladara sa muškom zajednicom u Opatiji sv. Petra na Prosiki nekoliko stoljeća prije utemeljenja ženske benediktinske zajednice u Pagu (1318). Kada je došlo do gašenja i preseljenja opatije sv. Petra tj. samostana na Prosiki nije mi poznato, neosporno je to da je opatija i dalje opstala sve do spajana sa nadžupništvom 1779. kako navodi Ruić. Ono što je poznato jest to da je crkva sv. Petra planski i u potpunosti uklonjena s ciljem da se očisti teren 1814. godine kada su se počeli graditi posljednji magazini soli. Prema navodu G. Szabe (Otok i mjesto Pag,1933.) koristeći povijesne izvore i dostupnu literaturu navodi "...a kasnije je Juraj Buxa, opat obnovio sv. Franu i prenio titulu sv. Petra na tu crkvicu, kako je spomenuto". (Vjerojatno se se poziva na C. F. Bianchia).
Prema mojem slobodnom zapažanju njenu kamenu građu vjerojatno možemo prepoznati u južnom (a i sjevernom) pročelju trećeg magazina soli koji jedini ima južno pročelje građeno drugačijim kamenom od ostalih.
Do godine 1553., sva sol se skladištila u magazinima koji su se nalazili „in Terravecchia“ u Starom gradu, iako njihov kapacitet nije bio dovoljan da pohrani sav godišnji urod; pa su se zbog toga koristili i privatni magazini. Do 1632 godine postojala su uz novonastali grad Pag samo dva magazina sagrađena od Venecije, a godine 1632 podignut je i treći.
To se potvrđuje u povijesnim izvorima kada Antonio Civran Generalni Providur za Dalmaciju i Albaniju poziva Gregoria Mondellu, iskusnog graditelja da dođe u Pag u cilju da sagradi jedan novi magazin za sol, dok će poduzetnik Alessandro Palladini imati zadatak da prokopa uvalu. Tri magazina su bila krštena imenima Sv. Petra, Sv. Marka i Sv. Pavla. (izvor: Š. Peričić - Razvitak gospodarstva otoka Paga u prošlosti, 2012.))
Za usporedbu najbolje nam mogu poslužiti "izvorni" Magazzini del Sale u Veneciji koji su sagrađeni u ranom 15. stoljeću (na slici desno, gore). Model koji se očito pokazao kao najbolji Venecija je vjerojatno primjenjivala i drugdje ako su to okolnosti omogućavale. Sličnost s paškim magazinima soli nalazimo u samoj konstrukciji građevine tj. nanizanih, izduženih pravokutnih prostora sa snažnim zidovima, ulaznim otvorima, popločanom kamenom podu i drvenom krovnom konstrukcijom. Razlika je u tome što je unutrašnjost venecijanskih magazina obložena ciglom (u našim magazinima soli cigla je korištena očito naknadno u izradi potpornih stupova nosivih greda krova), vanjski zidovi nisu građeni megalitnim kamenim blokovima u poligonalnom načinu gradnje a ni unutrašnjost venecijanskih magazina soli nije pregrađena na način da imaju arkadne otvore.
Promotrimo li tlocrt prva tri magazina soli primjećujemo da je središnji 5. magazin s oba lateralna zida sazidan arkadama između kojih se nalaze otvori. Iz gore navedenog dokumenta vidimo da je nekoliko godina kasnije izgrađen treći magazin, stoga su prva dva magazina soli mogli biti četvrti i peti ili peti i šesti. U jednom i u drugom slučaju ostaje nam peti magazin s bočnim otvorima stoga je nemoguće napraviti dva skladišta soli kako bi služila svrsi (nekoliko godina dok nije izgrađen i treći), ako barem jedan od vanjskih bočnih zidova petog magazina ne zatvorimo što je i učinjeno naknadnim pregrađivanjem arkada. Ako bi i razmotrili mogućnost „prva tri“ magazina kao cjeline nelogičnost bi svakako bila u tome da bi se u tom slučaju radilo o jednom velikom magazinu jer bočne praznine koje su nastale arkadama iznose više od 60% otvora u zidu. U tom slučaju pojedinačno dana imena Sv. Petra, Sv. Marka i Sv. Pavla što govori o zasebnim cjelinama, ne bi imala smisla.
Poznajući pomno pripremljen plan izgradnje koji je primijenila Venecija na do tada već izgrađenom novom gradu Pagu (prvi urbanizirani grad sagrađen za potrebe "industrije" - proizvodnje soli) teško je za povjerovati kako bi propustila do pojedinosti isplanirati i skladišta soli (o važnosti i vrijednosti soli u tom povijesnom razdoblju mislim da ne treba previše objašnjavati). Vjerujem da je tome više razloga.
Jedan od njih, pretpostavljam leži upravo u žurbi da se oni što prije izgrade. Do tada sol se skladištila u privatnim i skladištima koja su se nalazila u Starom gradu milju udaljena od grada. Tako je za izgradnju skladišta soli poslužila prethodno „izgrađena građevina“ na tom lokalitetu – benediktinski samostan i pripadajući mu „antički zid". Građevina se nalazila na strateški povoljnijem položaju, ostala je veća količina građe a i sam oblik građevine bio je prihvatljiv za prenamjenu. Na tada već derutnom i oštećenom zdanju vidljivi su tragovi sanacije (na slici lijevo gore) i prilagodbe novoj svrsi. Ostao je čak i materijal kojim je građena unutrašnjost tih građevina - laporasti kamen „brusel“ koji zbog svojih karakteristika (trusi se) nije pogodan za skladištenje soli (u kasnije sagrađenim magazinima nije korišten mada je bio „nadohvat ruke“).
Uzroke takvog, „ubrzanog“ postupka izgradnje mogli bi tražiti u povijesnim okolnostima kraja 16. i početka 17. stoljeća. U to doba učestali su napadi Uskoka i Turaka (pljačkanja, ubijanja i krađa soli). Uskoci su tijekom 16. st. bili važan čimbenik na sjevernom dijelu hrvatskog Jadrana koji je dovodio u pitanje mletačke geostrateške pretenzije (BRACEWELL, 1997.). Na kartografskom prikazu G.Rosaccia iz 1606. u akvatoriju Paga prikazani su sukobi uskočkih brodica (Scochi) s mletačkim ratnim brodovljem. Iz prikaza se vidi kako su se uskoci suprotstavljali Mlečanima s malim brodovima na vesla velikih manevarskih mogućnosti, kojima su nerijetko postizali uspješne taktičke rezultate (Faričić 2003.).
Od uskočkih piratskih i gusarskih prepada (koji se nisu bitno razlikovali u načinu
izvedbe) u više je navrata stradavao i otok Pag. Uskočki se plijen sastojao od stoke, soli, brodova, ali i zarobljenih otočana (SUIĆ, 1953., BRACEWELL, 1997., PERIČIĆ, 2001.).
Razdoblje je to ratnih sukoba između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva (Turaka) od Ciparskog 1570. - 1573. sve do Kandijskog rata vođenog u razdoblju od 1645. do 1669. Razdoblje velike nestabilnosti, razaranja i pustošenja odrazilo se uvelike i na život na Pagu. Stanje na otoku krajem 16. stoljeća zorno opisuje sljedeći navod: „U zemlji Paškoj u gradu, imade 864 duša, a za rad samo 232 osobe. Tako da u selima i gradu imade 1216 duša, koji ne mogu obrađivati nego samo deseti dio“. (B. Karavanić, Izvor: Relazione sulla Dalmazia di Antonio Giuistiniani nell anno 1575. Solito, Vil.1 str. 116).
Mnogi arhivski dokumenti govore tome u prilog: L. Venier i H. Contareno u paškoj su komuni godine 1525. zabilježili 500 stanovnika "sposobnih za rad" (što bi značilo da je na tom dijelu otoka živjelo oko 1500 stanovnika), a M. Bon i G. Erizzo godine 1559. popisali su na Pagu 1457 stanovnika. Slično bilježi i F. Nani godine 1591., po kojemu je na otoku tada živjelo 1500 stanovnika, dok je pet godina kasnije K. Valier zabilježio svega 1066 stanovnika (ROGIĆ, 1972., MAGAŠ, 2000.).
Nije svrha ove knjige (kao ni mojeg istraživanja) dati znanstvenu analizu niti konačnu sintezu o tim nalazima, nego joj je svrha upozoriti na njih i na njihovo značenje u vezi s nekim drugim nepoznatim činjenicama, koje do sada nisu bile zapažene. Takve stvari vrlo lako izmiču očima stručnjaka-analitičara, koji se često po svojoj službi moraju naći u nezgodnom položaju, da, proučavajući slova, ne vide rečenice. Naprotiv, nestručnjaku-amateru ne smetaju školski kalupi i službena mišljenja, da opazi nešto novo, dođe do nekog „smionog“ otkrića, ili iznese neobično mišljenje, o kojem se pravi stručnjak ne bi osudio ni sanjati.
Činjenica je da u arhitekturi razdoblja dok je Venecija gradila novi Pag i prve magazine soli nigdje nije korišten trapezoidalno poligonalni stil gradnje uz upotrebu megalitskih kamenih blokova. Stoga građevina na kojoj su evidentno "nadograđeni" prvi magazini soli, o čemu svjedoči i način gradnje ovog zida datira iz mnogo starijeg "antičkog" razdoblja.
Na kraju ove moje male avanture u neistraženo i nemirno more naše povijesti treba pristati na čvrsto tlo. Možda još uvijek pod dojmom ali i iz vlastitog uvjerenja mogu konstatirati:
Magazini soli vremenska su kapsula paške povijesti. Postojani su to svjedoci, čuvari priče koju treba pažljivo slušati. U magazinima soli uzidana je "antička" građevina koja uvelike mijenja povijesnu sliku otoka Paga!
Neka osobna razmišljanja na tu temu možete pročitati u izdvojenom tekstu koji je u izradi (radni) - Link
U povijesti su se na istmima često gradile utvrde, luke i gradovi koji su kontrolirali pristup vodama s obje strane, pa su oni imali strateški ili trgovinski značaj (primjer Korintski istmus koji spaja Peloponez i kopno Grčke).
Arheološka istraživanja 2015. godine otkrila su temelje crkve Sv. Petra unutar čijih su zidina otkriveni ostaci još starije crkve koju možemo datirati u doba predromanike, od 9 - 11. st.
U istoj knjizi E. Hilje opisuje magazine soli:
Gradnja velikih skladišta soli na Prosiki znatno je promijenila izgled paške prevlake. Na mjestu kojim je u srednjem vijeku dominirao benediktinski samostan Sv. Petra podignuta su u doba mletačke uprave tri glomazna skladišta za sol, kojima je tijekom 19. stoljeća dodano još šest.
Najviše zabuna u literaturi, ali i kod samih Pažana, izazvalo je tumačenje M. Suića da se u petom skladištu, kojem je unutrašnjost artikulirana masivnim arkadama, sačuvani ostaci crkve Sv. Petra. Međutim niti po dimenzijama niti po odlikama te građevine takva identifikacija nije prihvatljiva. Uostalom na karti paške uvale, koju je 1808. godine načinio F. Zavoreo, jasno su vidljiva tri starija skladišta te prostorni odnosi između njih i crkve Sv. Petra. Razlozi za takvu posebnu artikulaciju unutrašnjosti petog skladišta (na slici) nisu sasvim jasni, budući da su sva ostala definirana kao jednostavni pravokutni prostori sa snažnim zatvorenim zidinama i drvenom krovnom konstrukcijom.
Najviše zabuna u literaturi, ali i kod samih Pažana, izazvalo je tumačenje M. Suića da se u petom skladištu, kojem je unutrašnjost artikulirana masivnim arkadama, sačuvani ostaci crkve Sv. Petra. Međutim niti po dimenzijama niti po odlikama te građevine takva identifikacija nije prihvatljiva. Uostalom na karti paške uvale, koju je 1808. godine načinio F. Zavoreo, jasno su vidljiva tri starija skladišta te prostorni odnosi između njih i crkve Sv. Petra. Razlozi za takvu posebnu artikulaciju unutrašnjosti petog skladišta (na slici) nisu sasvim jasni, budući da su sva ostala definirana kao jednostavni pravokutni prostori sa snažnim zatvorenim zidinama i drvenom krovnom konstrukcijom.
Ako je M. Suić unio dosta zabune ni Emil Hilje nije bio potpuno jasan. U jednom opisu piše "...očito je da su spomenute arkade oduvijek bile samo skladišta soli" dok u drugom navodi: "Na mjestu kojim je u srednjem vijeku dominirao benediktinski samostan Sv. Petra podignuta su u doba mletačke uprave tri glomazna skladišta za sol". O arkadama unutar skladišta navodi: "Razlozi za takvu posebnu artikulaciju unutrašnjosti petog skladišta nisu sasvim jasni, budući da su sva ostala definirana kao jednostavni pravokutni prostori sa snažnim zatvorenim zidinama i drvenom krovnom konstrukcijom".
Benediktinski samostan (na Prosiki) spominje se u spisu iz 1102. godine a nalazi se u spisima arhiva sv. Krševana u Zadru a kojeg donosi Bianchi, Carlo Federico u knjizi "Zara cristiana" gdje navodi da Daniela Deschich ostavlja vinograd benediktincima u Pagu, koji se nalazi na otočići Viru (Pontadura). Iako mnogi prijevodi tu završavaju originalni prijevoda glasi:
Podatak prenosi i H. Manenica - Sv. Petar na Prosici 2015. Iako je datacija koju spominje Bianchi mnogima sporna ona nije presudna za sam navod i lokaciju Benediktinskog samostana.
Postavlja se pitanje da li je Daniela Deschich pogriješila kada je u ovoj darovnici (neovisno o dataciji isprave) navela: "BENEDIKTINSKOM SAMOSTANU UTVRDE KESSAE"?!
Petar (Pietro) Ottoboni (rođen u venecijskoj viteškoj obitelji op.a.) opat benediktinske opatije Sv. Petra od 1633. godine biva 1660. godine izabran kao Papa Aleksandar VIII (B. Karavanić, izvor: M. L. Ruić, Blasone, str.86.). Pema drugim izvorima on je papa od 6. listopada 1689. do 1. veljače 1691. godine. isto navodi i B. Karavanić u dijelu kojim opisuje Petra Ottobona str. 347. Nadalje u tekstu, pozivajući se na Ruića piše: "...da je naime došao u Pag, pak zasjeo u kući obitelji vlastelina Zorovića, koji su poslije postali najmitelji njegove opatije, tek kad je uzašao na papinsku stolicu, spomenuvši se gostoprimstva udijeljeno mu, da je nagradio Don Nikolu Zorovića sa časti primaoca". Navedenu ispravu potpisao je njegov brat Marko Ante (Marcantonio) Ottoboni kao opunomoćenik Kardinala (Pietra Ottobona) 1689. godine.
Tijekom XIV i XV stoljeća nestaje malo po malo monaha u benediktinskim ustanovama, kao po ostalom svijetu tako i kod nas. Bilo je raznih pokušaja, kako bi se to općenito umiranje zaustavilo. Da bi se kako tako produžio život starim i časnim opatijama, crkvena vlast nerijetko je naređivala jednom ili drugom franjevcu, neka obuče na sebe crni habit (nosili su habit crne boje s kožnim remenom, škapularom i kukuljicom, pa se u narodu nazivaju i crnim fratrima), prihvati benediktinsku regulu i uzme u ruke upravu određene opatije, koja se gasila.
Da se radilo o značajnijem samostanu - opatiji možemo zaključiti i iz slijedećeg:
Godine 1433. papa Eugen IV imenuje opatom Sv. Petra u Pagu Pažanina Ivana Tutnića franjevca konventualca. Naložio mu je, neka se dade blagosloviti, neka uzme odijelo, što se nosilo u opatiji i neka se drži monaških propisa, koji su u njoj vladali (Ivan Ostojić - DODIRI IZMEĐU BENEDIKTINSKE I FRANJEVAČKE USTANOVE U HRVATSKOJ). Ivan Tutnić Pažanin značajan je i po tome što je darovao Paškoj komuni Sveti trn (trn sa Isusove krune) što ga je donio iz Svete Zemlje u stari Pag. Umro je 1459. godine.
Iako u više navrata devastiran i poharan ratnim zbivanjima iz navedenog može se zaključiti da je 1433. godine, mada očito osiromašen nedostatkom monaha, još uvijek u funkciji.
Naknadno sam zapazio da se u brošuri "Hod kroz vrijeme sa sestrama benediktinkama Samostana Sv. Margarite u Pagu" spominje kako je Ivan Tutnić Pažanin postao opat Sv. Petra na Prosiki 1443. godine.
Da su Benediktinci iskoristili položaj i građu prethodno izgrađene "kule" upućuje i činjenica da je od samih početaka veliki broj benediktinskih samostana bio utvrđen. Većinom su smještali na prilazima gradu uz ceste i luke na lokalitetima s mogućom dobrom obranom. Obično se opkoljavaju obrambenim zidinama. Često se smještaju u blizini antičkih imanja i uz cemeterijalne, poslije i gradske bazilike.
Kao utvrde samostani ostaju sigurni od svakog svjetovnog ometanja izvana, a pogotovo od napada i pljački gusara (Dogan i kasnije Paurica pljačkali su, nesmetano krali, ubijali i palili po Pagu) koji su u to vrijeme bili učestala pojava.
Prema mojem slobodnom zapažanju njenu kamenu građu vjerojatno možemo prepoznati u južnom (a i sjevernom) pročelju trećeg magazina soli koji jedini ima južno pročelje građeno drugačijim kamenom od ostalih.Do godine 1553., sva sol se skladištila u magazinima koji su se nalazili „in Terravecchia“ u Starom gradu, iako njihov kapacitet nije bio dovoljan da pohrani sav godišnji urod; pa su se zbog toga koristili i privatni magazini. Do 1632 godine postojala su uz novonastali grad Pag samo dva magazina sagrađena od Venecije, a godine 1632 podignut je i treći.
Za usporedbu najbolje nam mogu poslužiti "izvorni" Magazzini del Sale u Veneciji koji su sagrađeni u ranom 15. stoljeću (na slici desno, gore). Model koji se očito pokazao kao najbolji Venecija je vjerojatno primjenjivala i drugdje ako su to okolnosti omogućavale. Sličnost s paškim magazinima soli nalazimo u samoj konstrukciji građevine tj. nanizanih, izduženih pravokutnih prostora sa snažnim zidovima, ulaznim otvorima, popločanom kamenom podu i drvenom krovnom konstrukcijom. Razlika je u tome što je unutrašnjost venecijanskih magazina obložena ciglom (u našim magazinima soli cigla je korištena očito naknadno u izradi potpornih stupova nosivih greda krova), vanjski zidovi nisu građeni megalitnim kamenim blokovima u poligonalnom načinu gradnje a ni unutrašnjost venecijanskih magazina soli nije pregrađena na način da imaju arkadne otvore.
Od uskočkih piratskih i gusarskih prepada (koji se nisu bitno razlikovali u načinu
izvedbe) u više je navrata stradavao i otok Pag. Uskočki se plijen sastojao od stoke, soli, brodova, ali i zarobljenih otočana (SUIĆ, 1953., BRACEWELL, 1997., PERIČIĆ, 2001.).
Razdoblje je to ratnih sukoba između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva (Turaka) od Ciparskog 1570. - 1573. sve do Kandijskog rata vođenog u razdoblju od 1645. do 1669. Razdoblje velike nestabilnosti, razaranja i pustošenja odrazilo se uvelike i na život na Pagu. Stanje na otoku krajem 16. stoljeća zorno opisuje sljedeći navod: „U zemlji Paškoj u gradu, imade 864 duša, a za rad samo 232 osobe. Tako da u selima i gradu imade 1216 duša, koji ne mogu obrađivati nego samo deseti dio“. (B. Karavanić, Izvor: Relazione sulla Dalmazia di Antonio Giuistiniani nell anno 1575. Solito, Vil.1 str. 116).
Mnogi arhivski dokumenti govore tome u prilog: L. Venier i H. Contareno u paškoj su komuni godine 1525. zabilježili 500 stanovnika "sposobnih za rad" (što bi značilo da je na tom dijelu otoka živjelo oko 1500 stanovnika), a M. Bon i G. Erizzo godine 1559. popisali su na Pagu 1457 stanovnika. Slično bilježi i F. Nani godine 1591., po kojemu je na otoku tada živjelo 1500 stanovnika, dok je pet godina kasnije K. Valier zabilježio svega 1066 stanovnika (ROGIĆ, 1972., MAGAŠ, 2000.).
To je prisililo mletačku vlast da poradi više na zaštiti otoka, u prvom redu u svrhu osiguravanja postojanja i djelovanja njegovih solana. Ali ni to nije uvijek bivalo učinkovito. Naime, znalo se događati i poslije (1577.) da preostalo pučanstvo grada ne izlazi izvan njegovih zidina, poradi čega su polja i soline ostajale “neobrađene” u doba sakupljanja soli. (Grga NOVAK, Mletačka uputstva i izvještaji).
Do smirivanja od uskočke prijetnje dolazi tek nakon 1617. godine kada Ivan Jakov Zane, opći Providur za Dalmaciju sa 25 galija i 35 manjih brodova napada i razara Uskočko uporište Skriziju današnji Karlobag (M.L.Ruić). Međutim to se ne može reći i za prijetnju koja je dolazila od strane Turaka o čemu govori i podatak kako su Mlečani 1645. g. razorili grad Nin, da ne padne u turske ruke.
Prva tri skladišta soli sadržavaju još jednu posebnost. Rijetko se viđa građevina koja je izgrađena sa toliko stilova i načina gradnje što ukazuje na činjenicu da je nadograđivana na starijim građevinama od kojih je svaka ostavila svoj trag. Mislim da je mala vjerojatnost kako bi se „ozbiljniji“ graditelj, gradeći skladišta iz temelja, toliko „zanio“:
PRVI MAGAZINI SOLI - VANJSKI ZIDOVI
Pregrađene arkade magazina soli i dio pregrađenih arkada Crkva sv. Ivana, Savudrija:
Prva tri skladišta soli sadržavaju još jednu posebnost. Rijetko se viđa građevina koja je izgrađena sa toliko stilova i načina gradnje što ukazuje na činjenicu da je nadograđivana na starijim građevinama od kojih je svaka ostavila svoj trag. Mislim da je mala vjerojatnost kako bi se „ozbiljniji“ graditelj, gradeći skladišta iz temelja, toliko „zanio“:
PRVI MAGAZINI SOLI - VANJSKI ZIDOVI
 |
| Sjeverno pročelje sazidano velikim kamenim blokovima trapezoidalno poligonalnom tehnikom. |
 |
| Istočni vanjski zid. U dnu su korišteni veliki trapezoidalni kameni blokovi. Ostali dio zida tvore manji četvrtasti blokovi različitih veličina. |
 |
| Zapadni vanjski zid građen približno podjednakim kvadratnim kamenim blokovima. Svojom gradnjom najviše sliči "venecijanskom" načinu gradnje. |
 |
| Južno pročelje, vjerojatno naknadno sanirano za vrijeme Austrougarske jer se oblikom kamenih blokova i načinom gradnje ne razlikuje od ostalih južnih pročelja ostalih osam magazina (osim trećeg). |
PRVI MAGAZINI SOLI - UNUTRAŠNJI ZIDOVI
 |
| Unutrašnji zid četvrtog magazina prema istoku. Nepravilno slagan laporasti kamen "brusel" (Lapor). |
 |
| Unutrašnji zid četvrtog magazina prema petom magazinu. Vidljive arkade i njihovo zatvaranje. |
 |
| Unutrašnji zid šestog magazina prema petom magazinu. Vidljive arkade i njihovo zatvaranje. |
 |
| Unutrašnji zid šestog magazina prema zapadu - sedmom magazinu. Slagan kvadratnim blokovima od laporastog kamena "brusela". |
Pregrađene arkade magazina soli i dio pregrađenih arkada Crkva sv. Ivana, Savudrija:
Postojanje zida građenog "helenističkim" načinom gradnje ukazuje na postojanje građevine iz "antičkog razdoblja". Ono što bi svakako dalo neosporan dokaz o tome tko je gradio navedenu građevinu je činjenica: Ako su na ovaj prostor "graditelji" doselili, izgrađivali, samim time živjeli ali i umirali onda bi morali negdje postojati i njihovi grobovi.
NEISTRAŽENA NEKROPOLA
Pred dvadesetak godina čuo sam informaciju o slučajnom nalazu groba prilikom izvođenja manjih građevinskih radova. Lokacija se nalazi nedaleko od skaldišta soli (mjesta na kojem je nekada bila kula). Tada mi ta informacija nije imala veću težinu međutim u ovim novim okolnostima ona bi mogla biti od velike važnosti. Tragom informacije koju sam imao došao sam do novih, zanimljivih saznanja. Ono što bi moglo ukazivati na postojanje nekropole jest to da je u neposrednoj blizini prvog pronađen još jedan grob. Prvi grob nije u potpunosti odstranjen već se veći dio i dalje nalazi u zemlji. U dijelu na koji se radovima naišlo (uz glavu skeleta) može se zaključiti da se radi o skeletnom ukopu pored kojeg je bila keramička posuda približno 20 cm široka i 30 cm visoka koja je mogla služiti za piće jer je imala pri vrhu usko grlo. Moguće je da se radilo o posudi Oinohoa (oίνοχόη) (dimenzije približno odgovaraju) koju učestalo nalazimo u helenističkim grobovima na Visu. Orjentacija groba gledajući nalaze iz Visa (Boris Čargo - Helenistički grobovi kod rasadnika palmi u Visu) istovjetni su orjentaciji (istok-zapad) našeg otkrivenog groba. Grob je bio pokriven "grubo isklesanom" nadgrobnom pločom (koja je ostala zakopana).
Bez obzira kojem će periodu ova nekropola pripadati, već samo njeno otkriće od velike je važnosti i unijeti će novo svjetlo u tisućljetni mrak paške povijesti.
Konačnu riječ o ovim nalazima vjerujem, dati će struka. Međutim, prvenstveno lokalna zajednica uz spremnost ljudi za suradnju morat će pokazati odgovarajući interes kako bi do toga došlo.
NA KRAJU PUTA...
I kao što je napisao don Ante Škobalj u svojoj knjizi "OBREDNE GOMILE":
NEISTRAŽENA NEKROPOLA
Pred dvadesetak godina čuo sam informaciju o slučajnom nalazu groba prilikom izvođenja manjih građevinskih radova. Lokacija se nalazi nedaleko od skaldišta soli (mjesta na kojem je nekada bila kula). Tada mi ta informacija nije imala veću težinu međutim u ovim novim okolnostima ona bi mogla biti od velike važnosti. Tragom informacije koju sam imao došao sam do novih, zanimljivih saznanja. Ono što bi moglo ukazivati na postojanje nekropole jest to da je u neposrednoj blizini prvog pronađen još jedan grob. Prvi grob nije u potpunosti odstranjen već se veći dio i dalje nalazi u zemlji. U dijelu na koji se radovima naišlo (uz glavu skeleta) može se zaključiti da se radi o skeletnom ukopu pored kojeg je bila keramička posuda približno 20 cm široka i 30 cm visoka koja je mogla služiti za piće jer je imala pri vrhu usko grlo. Moguće je da se radilo o posudi Oinohoa (oίνοχόη) (dimenzije približno odgovaraju) koju učestalo nalazimo u helenističkim grobovima na Visu. Orjentacija groba gledajući nalaze iz Visa (Boris Čargo - Helenistički grobovi kod rasadnika palmi u Visu) istovjetni su orjentaciji (istok-zapad) našeg otkrivenog groba. Grob je bio pokriven "grubo isklesanom" nadgrobnom pločom (koja je ostala zakopana).
Bez obzira kojem će periodu ova nekropola pripadati, već samo njeno otkriće od velike je važnosti i unijeti će novo svjetlo u tisućljetni mrak paške povijesti.
Konačnu riječ o ovim nalazima vjerujem, dati će struka. Međutim, prvenstveno lokalna zajednica uz spremnost ljudi za suradnju morat će pokazati odgovarajući interes kako bi do toga došlo.
NA KRAJU PUTA...
I kao što je napisao don Ante Škobalj u svojoj knjizi "OBREDNE GOMILE":
Nije svrha ove knjige (kao ni mojeg istraživanja) dati znanstvenu analizu niti konačnu sintezu o tim nalazima, nego joj je svrha upozoriti na njih i na njihovo značenje u vezi s nekim drugim nepoznatim činjenicama, koje do sada nisu bile zapažene. Takve stvari vrlo lako izmiču očima stručnjaka-analitičara, koji se često po svojoj službi moraju naći u nezgodnom položaju, da, proučavajući slova, ne vide rečenice. Naprotiv, nestručnjaku-amateru ne smetaju školski kalupi i službena mišljenja, da opazi nešto novo, dođe do nekog „smionog“ otkrića, ili iznese neobično mišljenje, o kojem se pravi stručnjak ne bi osudio ni sanjati.
Na kraju ove moje male avanture u neistraženo i nemirno more naše povijesti treba pristati na čvrsto tlo. Možda još uvijek pod dojmom ali i iz vlastitog uvjerenja mogu konstatirati:
Magazini soli vremenska su kapsula paške povijesti. Postojani su to svjedoci, čuvari priče koju treba pažljivo slušati. U magazinima soli uzidana je "antička" građevina koja uvelike mijenja povijesnu sliku otoka Paga!
Neka osobna razmišljanja na tu temu možete pročitati u izdvojenom tekstu koji je u izradi (radni) - Link
