U ovom dijelu iznijeti ću svoje viđenje i kratak pregled antičke povijesti otoka Paga povodeći se mnogim otvorenim pitanjima, a pritom uvodeći u kontekst moju iznesenu tezu o postojanju antičkog zida u magazinima soli. Antički zid kao dio moguće urbane strukture donosi neke nove momente u antičku povijest Paga pa i šire. Kako su uloge u antičkom povijesnom teatru fiksno podijeljene, a prostora tu režiseri ne ostavljaju, biti će to naizgled nemoguća misija. Ipak, neke nepoznanice oko uloga postoje, navode ih između redaka i sami režiseri-znanstvenici (ponavljajući jedan drugog, time i neke ničim ne dokazane teze) a prihvaćene su kao vjerodostojne. Glavnu ulogu u predstavi antičke povijesti otoka Paga ima zagonetna Cissa pa je ta predstava i za mene kao promatrača već pola stoljeća zbunjujuća. Heinrich Schliemann je nažalost odavno umro, a za otkrivanje Troje bilo mu je potrebno mnogo manje vremena. Stoga, dajte već jednom odgonetnite tu antičku Cissu!
Arheološka istraživanja na lokalitetu brda Košljun pokraj mjesta Novalje 2012. vodio je dr. sc. Smiljan Gluščević, ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru koji za Zadarski list kaže:
"Iako je profesor Mate Suić (za Cissu op.a.) pokušao dokazati da je ona bila na Brijunima, većina stručnjaka drži da je ipak bila na Pagu. Možda je i ovo ta Cissa, tim više što su padine ovih brežuljaka posute keramikom, a Sabljar (Mijat, vidi niže u tekstu op.a.) je ovdje zabilježio i antičke bedeme od kojih mi danas prepoznajemo samo ostatke" Dakle, antička, predrimska Cissa i dalje nam ostaje nepoznanica.
Nemojte mi zamjeriti na tome da nakon toliko dugo čekanja (počevši od legende o potonulom gradu) i nemogućnosti da sagledam glavni lik u ovoj predstavi sam pokušam, kao promatrač, amater, složiti svoje viđenje te meni osobno intrigantne predstave i to javno podijelim.
Većina sadržaja ovog teksta su citati iz knjiga i radova naših eminentnih znanstvenika koji dotiču ovu temu. Rijetko se nakon izvršenog dugogodišnjeg istraživanja i opširne analize objave konačne sinteze. Čitajući takve sadržaje može se primijetiti kako se vrlo učestalo pojavljuju izrazi poput: "smatra se", "iako neki tumače drugačije, većina se slaže", "polazeći od tih načelnih postavki", "su prilično relevantni", "valja pretpostaviti!, "vjerojatno", "možda", "ne može se sa sigurnošću", "iako postoje dileme, može se zaključiti" itd. što je donekle i razumljivo. Takvi izrazi ostavljaju odškrinuti prostor za neka nova, drugačija propitkivanja. Međutim, ako bi sve ostalo samo na "propitkivanjima" ona bi se i dalje samo nadovezivala na prethodne nepoznanice i ne bi vodila ka konkretnijim zaključcima. Ponekad je potrebno iznijeti i pokoju smjelu tezu kakvu znanstvenici sebi bez snažnih dokaza, ne žele dozvoliti.
U POČETKU BIJAŠE SOL
Prikladnu rečenica za početak kao važnu osnovu i vodilju kroz naredni dio prenosim iz znanstvenog rada našeg cijenjenoga hrvatskog arheologa Marina Zaninovića:
"Arheolozi i povjesničari, koji započinju svoja istraživanja, odmah se suočavaju s pitanjima prometa ljudi i roba u prošlosti kao ključnim pitanjima razvitka civilizacije u cjelini" (M. Zaninović 2012.).
U našem slučaju pojam "civilizacija" odnosi se na lokanu otočnu zajednicu. Kroz promet ljudi i roba dolazi do komunikacije a time i razmjene informacija koja je važna za život, kao i za razvoj i napredak same društvene zajednice.
Pojam prometa ljudi i roba odnosi se na trgovinu i razmjenu dobara. Vremenom je čovjek otkrio načine dobivanja soli iz morske vode, prvim stanovnicima otoka bilo je dovoljno promatrati prirodne procese na otoku osobito za vrijeme zimskih mjeseci kada priroda sama pomoću bure proizvodi sol iz mora raspršujući ga otokom sušenjem tih kapljica na travi, grmlju, stablima itd. nastaje sol. Taj proces zove se posolica i najizraženija je upravo na otoku Pagu
Sol obzirom na njenu već opisanu povijesno veliku vrijednost i životnu važnost postala je jedna od glavnih roba trgovine i razmjene koja se na Pagu održala i do danas. Time sol ima važnu, ako ne i presudnu ulogu u sagledavanju povijesti otoka Paga od prapovijesti do danas. Stoga svatko tko istražuje povijest otoka trebao bi pratiti trag soli.
LIBURNI
Najstariji arheološki nalazi na otoku Pagu potječu iz bakrenog doba. Iako se može pretpostaviti da je otok bio nastanjen i u doba neolitika, ponajviše zbog pogodnih uvjeta za život, osobito zbog bogatih izvora vode kao osnovnog preduvjeta, do sada takvih nalaza nema. Ono što upućuje na ranu nastanjenost otoka Paga su brojni nazivi ili njihove izvedenice pred indoeuropskog porijekla među koje se svrstava i sam naziv otoka ?-issa.
Iako se postavlja pitanje naseljenosti otoka prije Liburna ovu temu ne bi dodirivao jer seže u mitološko doba. Prvi pisani zapis našeg otoka nalazimo u periplusu (peljaru) anonimnog grčkog pisca poznatog kao Pseudo-Skilaks, koji potječe iz sredine 4. stoljeća pr. Kr, spominje se otočje Mentorides u zemlji Liburna, koje su vjerojatno činili Rab, Pag i okolni manji otoci.
Ova teza, mada vrlo upitna, postala je "znanstveno prihvatljiva" i ponavlja se u većini tekstova koje opisuju ovaj dio jadranske obale.
 |
| 1. Gradina-Kruna zaglave |
Već u željeznom dobu na otoku je živjelo "Ilirsko" pleme Liburni. Na otoku se nalazi veći broj liburnskih gradinskih naselja - gradina i grobnih humaka - tumula. "Na Pagu je dosad zapažen veći broj grobnih humaka nego na bilo kojem drugom našem otoku. Teško je reći koliko ih sveukupno ima jer nisu kartirani, ali svakako više tisuća..." (Š. Batović, REKOGNOSCIRANJE OTOKA PAGA U 1989. GODINI). Gradine (na otoku ih ima 30-tak evidentiranih) su se koristile u razdoblju brončanog i željeznog doba, kao utvrde, osmatračnice, naselja, zbjegovi i privremena boravišta zbog ispaše stoke. U neposrednoj blizini grada Paga nalazi se nekoliko gradina, a jedna od bolje sačuvanih je gradina na Kruni Zaglave (sl. 1) na kojoj se lijepo vide njene zidine (sl. 2).
 | |
|
Antički tekstovi koji spominju Liburne, navode ih kao priznate tradicionalne pomorce i vrsne brodograditelje. Hekatej Milećanin (grč. Ἑκαταῖος, oko 550. - 476. pr. Kr.) piše: Liburni, narod pored dublje unutrašnjosti Jadranskoga zaljeva. Nazvani su pak po nekom Liburnu, koji je izumio liburnske brodice i liburnsku mandiju, vrstu odjeće (Hekatej Europa. 61). Ovčarstvo je također predstavljalo važnu gospodarsku gospodarsku granu i kod liburnskog plemenskog saveza, pa su vuneni proizvodi Liburna bili poznati i Grcima. Tako je i grčki tragičar Eshil (525./4.-456./5.) našao za shodno spomenuti liburnski vuneni ogrtač. Liburnsko vuneno pokrivalo (cuculli Libumici) bilo je poznato i rimskom piscu Marcijalu, a liburnsku vunenu odjeću spominje i Stjepan Bizantinac. Liburnske stočare spominje rimski pisac Marko Terencije Varon (116.-27. pr. Kr.) (Van: Rust. I I 196-10) (Ante Škegro - Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije).
"Prosperitetu Liburna od davnina su pridonosile solane. U mnogim uvalama nalaze se izvrsni uvjeti (toplo i plitko more, te lagani povjetarac, kao i glinena podloga op.a.) za prikupljanje soli u ljetnim, sušnim mjesecima. Iako još nisu provedena istraživanja ove gospodarske grane, možemo pretpostaviti da se je već i u starome vijeku sol prikupljala na mjestu današnjih solana, kao npr. u Ninu i Pagu (ali i nekim drugim mjestima na otoku, kao što su Vlašići ili Dinjiška), kao i u Solinama na Pašmanu i drugdje i da se izvozila u one krajeve koji su njome oskudijevali (osobito među stočarske zajednice dublje u unutrašnjosti). Zbog svoje rijetkosti, sol izuzetno traženi i stoga vrlo profitabilan proizvod." (A.Kurilić, Ususret Liburnima, 2008)
Liburni su se između ostalog bavili trgovinom, izvoze nakit, sir, vunenu odjeću, lončarske proizvode, stoku, vunu, kožu, vosak, med, sol i drvo, međutim bili su skloni i gusarstvu čime su otežavali trgovinu na ovom području što je bio i jedan od razloga za suzbijanje njihove pomorske dominacije.
Okarakterizirani kao vrsni pomorci Liburni su zavladali cijelim Jadranom gdje rani Grci naglašavaju njihovu pomorsku prevlast kao "Libyrnike Thalassokratia", jer u to rano doba od 9.- 7. st. pr. Kr. Liburni kontroliraju ne samo istočni Jadran, nego i sve naše otoke te istočne obale Italije i obalu Albanije sve do Otranta i otoka Krfa.
 |
| 3. Zidive Varvarije Bribir |
Iako su gradine većinom građene tako da im je unutarnje i vanjsko lice bilo izrađeno od većih grubo klesanih kamenih blokova određene sličnosti s našim megalitskim zidom nalazimo u važnijim liburnskim središtima Varvariji – Bribir (sl. 3) i Asseriji – Podgrađe koji su bili urbanizirani i prije dolaska Rimljana (Suić, Batović).
Fortifikacije takvog karaktera protežu se od oblasti starog Lichnida u Makedoniji do Cresa u Liburniji, navodi Suić (Bribir - Varvaria u Antici).
Veće sličnosti s gradnjom našeg zida (upotreba trapezoidalnih i poligonalnih blokova) pronalazimo i u nedavnom otkriću na zadarskom Poluotoku:
 |
| 4. Kasnoantički zid poligonalnih i trapezoidnih blokova |
"Što se tiče pronađenog zida, on datira negdje u drugu polovicu 4. ili početak 5. stoljeća, a same spolije koje su ugrađene datiraju u razdoblje od 1. do 3. stoljeća. U strukturi zida jako je puno ostataka spolija iz ranijeg razdoblja. Znači da je materijal donesen s nekog obližnjeg prostora jer znamo da je u 4. st. veći dio građevina u Zadru bio srušen i koristio se kao građevinski materijal"
 |
| 5. Spolije |
Zadar (Jader) je bio vrlo značajno liburnsko središte prije dolaska rimljana. Grčki zemljopisac Pseudo Skilaks spominje Zadar pod imenom Idassa (Nakon Histra je narod Liburna. A u ovog su naroda gradovi uz more Lias, Idassa, Attienites, Dyyrta, Aloupsoi, Olsoi, Pedetai, Hemionoi).
Mnogi autori i danas spore oko Liburnske sposobnosti gradnje ovako „naprednih“ zdanja a ponajviše zbog činjenice da nisu poznavali pismo prije dolaska Rimljana.
Smatra se da su fortifikacije megalitičkoga tipa u tim gradovima nastale pod izravnim helenističkim utjecajem. Ovakav način gradnje nije bio dio vještine autohtonih ilirskih plemena koja su živjela na ovom području osobito ako uzmemo u obzir činjenicu koju znanstvenici navode kako su ta plemena bila nepismena do dolaska Rimljana. Ostaje otvoreno pitanje o samom načinu tog "izravnog helenističkog utjecaja".
Nove povijesne okolnosti koje će nastati sigurno neće zaobići ni naš otok...
TRAGOVI GRČKE PRISUTNOSTI U ARHEOLOŠKIM NALAZIMA
Dosadašnje poveznice s prisutnošću starih grka na našem otoku vrlo su oskudne. Konkretni arheološki ostaci građevina do sada nisu nađeni.
Dosadašnje poveznice s prisutnošću starih grka na našem otoku vrlo su oskudne. Konkretni arheološki ostaci građevina do sada nisu nađeni.
Lokalna proizvodnja Gnathia keramike zasada se pouzdano može utvrditi jedino za Vis (Issa). Keramika je bila jedan od glavnih trgovačkih izvoznih artikala Isse.
U nedavno izašlom "Zborniku radova 8. međunarodnog numizmatičkog kongresa u Hrvatskoj, Rijeka 7. listopada 2016. objavljen je rad M. Ilkića i P. Kožula - Numizmatički nalazi s prapovijesne grdine Gradac kod mjesta Smokvica na Pagu. Radi se o nalazu 14 novčića od kojih su pored rimskih i dva iz Kartage te grčki novci Korkire (Krf), Ise (Vis), Tarenta i vjerojatno Metaponta. Najstariji primjerci sežu u razdoblje od 7. do 3. stoljeća prije Krista.
Najstariji nalaz s ovog područja je grčka amfora datirana u 4-3 st. pr. n. e. Nađena je kao usamljeni nalaz kod otoka Mauna. (M. Jurišić 1989.)
Prisutni su i toponimi čije porijeklo možemo naći u grčkom jeziku. Književnik, Srećko Lorger (Dalmatinske riči) piše: "Stoga ne čudi da tu, kao i na Elafitima, dakle otocima koji su u okviru bizantskog temata (Rab, Pag, Vrgada), nalazimo najviše grčkih toponima". Jedna od odbačenih pretpostavki koja se učestalo upotrebljava (iznio Marko Lauro Ruić) je i ta da ime otoka Paga dolazi iz grčke riječi Pege što znači izvor. Ako su stari Grci prepoznali Pag kao bogat vodom što i jest, onda su sigurno na njemu i bili. Ne znam zašto, ako već tražimo korijen riječi u grčkom jeziku, nitko ne uzima mogućnost da ime otoka dolazi iz grčke riječi Pagos što znači stijena (primjer: Areios Pagos, translated "Ares Rock", Ancient Greek: Ἄρειος Πάγος) – vjerojatno zato što se pretpostavlja da je u prošlosti bio poprilično obrasao šumom).
Pauzanija u svom djelu "Vodiču po Heladi" (VII;7) spominje i goru Pag: "Tri put i četiri puta će ljudi blaženi biti / Koji će Pag naseljavat kad pređu Meleta svetog" Naravno, kada ne bi znali o kojem se Pagu radi, gornji navod mogao bi se uklopiti i u okvire našeg otoka. U ovom slučaju, kako navodi Pauzanija, radi se o gradu Smirni koji leži u zaljevu u sredini kojeg rijeka Melet utječe u more, a sa južne strane zaljeva nalazi se gora Pag koja ga ograđuje.
Imamo i nekoliko toponima lokaliteta uzvisina kojima dominira stijena a sa kojih se pruža širok vidik (Panorama) zovu se Panos (Beritnica, predio iznad Dinjiške i na poluotoku Prutna južno od Povljane). Panos također ali na starogrčkom znači stijena. Prema nekim tumačenjima znači i luč, baklja, što bi moglo ukazivati na to da je na tim uzvisinama postojala svojevrsna signalizacija. U "Toponimiji otoka Paga", toponim Panos navodi se kao brdski pašnjak. Toponim Panos zanimljiv je iz više razloga pa ću njemu posvetiti dio u dodatku (uskoro).
Spominje se još i predio Konia što na grčkom znači prašina ali može značiti i riječni pijesak.
Neki od toponima smatra Š. Batović, imaju pred indoeuropska, a većina ilirska jezična svojstva: hripa, škar, škrapa, Panos, kanat, Sipnata, Babe, Mandre, kao i imena otočića Lukar, Delfin, Lagan, Škrda, Maun.
Vremenom su neki stariji toponimi zamijenjeni novima što možemo vidjeti i u navodu Don Blaža Karavanića koji u svojoj knjizi „GRAĐA ZA POVIJEST GRADA I OTOKA PAGA“ navodi (kako su Pažani odlučili da se) „za novo mjesto, izabere punta sv. Jakova, koja se također nazivala punta Kromonio“. Imamo i primjer u opisu crkve sv. Petra iz 1289. godine gdje se navodi da se ona nalazi "in Istmo" toponimska oznaka, latinska riječ za tjesnac koja dolazi iz starogrčke riječi Isthmos - ἰσθμός. Danas se taj predio zove Prosika.
(POVJESNE ČINJENICE I NEKA OSOBNA RAZMIŠLJANJA)
Grci nakon 7. st. pr. Kr. suzbijaju prevlast Liburna na Jonskom moru gdje ih protjeruju iz otoka Krfa (Κέρκυρα, Kérkyra, latinski: Corcyra) i potom iz Drača (Epidamnos). U 5. i 4. st. pr. Kr. počinju osnivati kolonije na srednjojadranskim otocima (Vis, Hvar itd.). U više pomorskih sukoba pod vodstvom moćnog tiranina grčkog grada Sirakuze – Dionizija Starijeg potiskuju Liburne samo na gornji Jadran.
Diodor Sicilski piše o Dionizijevom osnivanju kolonija na Jadranu (važno je naglasiti kako su te naseobine imale karakter vojnih postaja) kako bi osigurao sigurnu plovidbu do Epira. Trgovačka ruta koju je Dionizije (Sirakuza) htio "osigurati" ide od Epira istočnom obalom Jadrana sve do velike antičke luke Spina na ušću rijeke Pad-us ili Po. Povijesne činjenice koje poznajemo govore o jednoj Sirakuškoj koloniji Issi - Visu (važna točka u jednoj od plovidbenih ruta prijelaz Jadrana od Monte Gargana prema Visu). Ona ne bi bila dovoljna za kontrolu cijele trgovačke rute uz činjenicu da su Liburni kao glavni faktori ugrožavanja iste bili potisnuti u sjeverni dio Jadrana. Kako bi u potpunosti mogao kontrolirati sjeverni dio trgovačke rute trebalo je kontrolirati gusarenju sklone Liburne i Histre a time i njene strateške točke. Iz povijesnih izvora možemo zaključiti da je Dioniziju to i uspjelo. Strabon piše o održavanju prijateljstva sa Galima (vjerojatno onima koji su prodrli na Liburnsku obalu) i Venetima (Od Veneta dovodi stada za uzgoj trkaćih konja) koji nastanjuju najuvučeniji dio zaljeva. Dionizije stariji umro je 367. godine prije n.e, naslijedio ga je Dionizije mlađi (cca. 397. p.n.e. – 343. pne.) koji pokušava nastaviti očeve namjere osiguravanja sigurne plovidbe Jadranom. Diodor Sicilski (XVI, 5) o tome vrlo kratko bilježi: "U Apuliji ("peta" talijanske "čizme" op.a.) je osnovao dva grada (zasad nepoznata) jer je želio osigurati prolaz preko Jonskog (Jadranskog op.a.) mora sigurnim, jer barbari koji žive uzduž obale, svojim brojnim gusarskim lađama, čine cijelu obalu Jadrana nesigurnom za trgovce". Prema ovom navodu Diodora Sicilskog o motivima osnivanja dva grada na tom djelu južne obale Italije otvorila bi se neka dodatna pitanja ali ona nisu tema.
Gusarenje na ovim prostorima nastavilo se i kasnije. Potkraj III. i u II. st. pr. Kr. Rimljani vode ratove protiv Histra kako bi suzbili njihovo gusarenje a zatim i osvajanje Istre. U kratkom razdoblju nakon Cezarove smrti 44–35. pr.Kr. Liburni prestaju plaćati porez i gusare Jadranom, što Oktavijan i Agripa okončavaju pljenidbom njihovog brodovlja.
Doseljenici s otoka Parosa osnovat će Pharos (Stari Grad na Hvaru) 385.-384. g. pr.Kr. Jedna od prvih Grčkih kolonija na Jadranu bila je Issa (Vis) oko 397. pr. Kr. koja nakon osamostaljenja i sama osniva svoje kolonije poput Korkyre Melaine (Lumbarda na Korčuli), Traguriona (Trogir) i Epetiona (Stobreč kod Splita).
U svom vrijednom djelu "Studi istorici sull'isolla di Lesina", Zadar 1874, Jakov Boglić daje osnovne podatke o Toru i povezuje ga sa zidovima Pharosa Starog Grada, pripisujući im kiklopsko-pelazgični karakter. Prvi ju je detaljnije opisao i nacrtao njezine "kiklopske" kamene zidove istraživač Richard Francis Burton 1873 (slika desno). Pretpostavlja se da je kula pravokutnog tlocrta (7,2 sa 6,2 metra) sagrađena vjerojatno u 3. stoljeću p.n.e. na mjestu još starije ilirske gradine. Kiklopski kameni blokovi (kao i u našem zidu op.a.) veličine su i do dva sa jedan metar, nalaze se u donjim djelovnima a smanjuju se kako zid raste (M. Zaninović - Nalazi sa Tora).
Za novi grad Grci su uvijek tražili mjesta koja su pružala fizičku sigurnost, često najprije na otočiću ispred nekog kopna za koji su bili zainteresirani, da bi se nešto poslije (poslije nekoliko godina) preselili na kopno. (R. Matijašić)
Položaj na zaštićenom poluotočiću (kakav ima Korčula) Grci su koristili i drugdje. Klasičan je primjer poluotoka Ortigija u Sirakuzi, kod nas to su Issa i poluotočić Prirovo (na slici lijevo), Epetij (Stobreč) na kamenitom poluotoku istočno od Salone, Tragurij (Trogir) na otočiću (danas, uslijed spuštanja obale na poluotoku).
Kada govorimo o tim Grčkim naseljima, nećemo, dakako, zamišljati njihovu veličinu i neke veće arhitektonske spomenike; ostali su tek dijelovi zidina (one su naime bile čvrste, široke i visoke), ali unutar njihovog perimetra bile su manje površine: Faros je, primjerice, bio dimenzija 150 x 200 m, Issa otprilike isto toliko. Ta su naselja činile priproste četverokutne kuće, s iznimkama pojedinih kuća bogatih ljudi, ponekog hrama i neke javne zgrade (M. Zaninović).
Znanstvenici smatraju kako grčka kontrola kao i kolonizacija nije išla sjevernije od Diomedovog svetišta koje se nalazi na rtu Ploča pored Rogoznice, smještenom nešto južnije od rijeke Krke. Na tom mjestu povjesničari stavili točku pa stoga svaka mogućnost da se nešto takvo moglo dogoditi sjevernije uz našu obalu nije moguća...
Plinij Stariji opisujući istočni dio jadranske obale piše o "izgubljenom sjećanju na mnoge grčke gradove". Tome u prilog govori i slijedeće:
Već je sredinom 19.st. veliki hrvatski povjesničar i arheolog don Šime Ljubić (1822.-1896.) otkrio u Visu (Issa op.a.), ispod razine grčkog naselja, velike poligonalne blokove "kiklopskoga" zida koji je, po njegovom mišljenju, možda prethodio grčkoj naseobini Dionizijeva vremena. Najnovija sondiranja u istočnom dijelu prostrane isejske luke također upućuju na postojanje predgrčkog naselja. Nije bez razloga što ime otoka Vis - Issa - pripada pred indoeuropskom jezičnom nasljeđu, što potvrđuje njegovu pradavnu zemljopisnu i prometnu važnost. istoj skupini pripadaju imena Larissa, Antissa, Pisa (M. Zaninović).
Upravo ta navedena: "pradavnu zemljopisnu i prometnu važnost" uključuje onda i Cissu ali i rijetko navođeno u toj konstelaciji i rimski Vegium današnji Karlobag (Bag) godine 1251. spominje se u spisima rapske biskupije pod imenom Scrissa i pripada starome hrvatskom rodu Tugomirića. Grčki zemljopisac Skilaks Skarianderis spominje Zadar pod imenom Idassa, Jadar, a stanovnike naziva Jadasinima. Idassa je u tom kontekstu bliska toj skupini imena antičke provenijencije. Ako slijedimo upravo Zaninovićev navod: "...prometa ljudi i roba u prošlosti kao ključnim pitanjima..." kao jedna od točaka antičkog, pred rimskog, trgovačkog puta zasigurno pripada i Cissa.
Vjerojatno, zbog nedostataka arheoloških nalaza ne navodi primjer imena Cisse ili varijante tog naziva S-issa, K-issa, G-issa i sl. vidljivo je da se C-issa može uvrstiti u gore navedenu skupinu.
Fokejci su, kako je to formulirao Herodot, "otvarali" puteve prema zapadu koje su već ranije bili "otkrili" Mikenjani i Rođani. Fokejsku prisutnost na Jadranu, duž njegove istočne obale, lingvisti prepoznaju u toponimima sa završecima na -ussa. To su kod nas Celadussa koje se smješta u Kornatske otoke južno i zapadno od Šibenika, Elaphussa koja se poistovjećuje s Bračom, te Melitussa koja bi, kako to prema Polibiju navodi Stefan Bizantinac, bila grad u Iliriji, no prije treba pomišljati da je riječ o otoku Melite - Mljetu, budući da se prva dva imena odnose na imena otoka, a završetak -ussa čest je upravo kod imena grčkih otoka.
Ti toponimi mogli bi imati rodovski karakter, ali Herodotov podatak moramo uzeti kao vjerodostojan pa je veza s Fokejcima prema tome bolje kronološki utemeljena. U novije su vrijeme, osim toga, neki (makar i pojedinačni) arheološki nalazi dali početnu potvrdu trgovačke prisutnosti tog grčkog maloazijskog elementa na našoj obali. U tom je smislu ilustrativan ulomak klazomenske keramike (polis Klazomene nalazi se u susjedstvu Fokeje) nađen na forumu grada Jadera (Zadar), kao i neki drugi nalazi iz antičkog doba. (M. Zaninović)
O živim trgovačkim vezama grčkog svijeta, prvenstveno s Grcima iz Velike Grčke (Magne Graeciae) i lokalne liburnske aristokracije svjedoči nam i nalaz
ležišta amfora za prijevoz vina, Pernat II. iz 140. do 80. g. pr. Kr.
Trgovački teretni brodovi stizali su iz južne Italije natovareni vinom ili uljem prema istočno jadranskom otočju, da bi u zamjenu za svoje proizvode dobili
sol i stočarske proizvode, napose vunu i sir, a više puta i drvo. (Jasminka Ćus-Rukonić - Antički plovidbeni putevi i luke)
U stručnoj su literaturi objavljene brojne studije o ovim pitanjima iz kojih
izdvajamo one J. Kolenda i A. Mastrocinquea. Da su mikenske lađe stizale i do
ovih krajeva svjedoče najnoviji nalazi mikenske keramike na gradini Monkodonja kod Rovinja, u Škripu na Braču, te, kako se smatra, na Debelom Brdu kod Sarajeva i kod Stoca. (M. Zaninović)
"Po svemu sudeći grčka je prisutnost i kod nas starija od uvriježenih mišljenja i to će buduća istraživanja sigurno pokazati" navodi M. Nikolanci u svojoj raspravi "Maloazijski import u istočnom Jadranu" potvrdu toga vidi u nalazima iz ranije faze, tj. iz 7 stoljeća pr. kr.
Već prilikom prijašnjih čitanja Karavanićeve knjige zanimljivim ali nestvarnim učinio mi se zapis na strani 103. koji glasi: (nakon razaranja Cisse-Caske) „Pučanstvo Cisse, većim dijelom predvođeni od svog konta Dominika Morosinija, preseli u današnji Stari grad, blizu mjesta, koje su stari Trojanci osnovali prije dvije tisuće godina, na mjestu Zamet“. Tragovi mogućeg grada na tom lokalitetu do sada nisu pronađeni.
C-ISSA, K-ISSA, G-ISSA, S-ISSA - NOMEN EST OMEN
Ova tema mi je zanimljiva ne samo zbog nepoznanica i dilema koje donosi već i zbog stare latinske poslovice koja kaže "nomen est omen" (lat.: ime je znak) pa ću joj posvetiti više prostora.
Kronološki pregled naziva do ranog srednjeg vijeka:
Gissa - 1. st. - Plinije, Naturalis historia 3, 140. (Detlefsen, 1846, 159.)
Sissa - 4. st. - Tabula Peutingeriana, IV, b1.
Cissa - 7. st. - Anonim Ravenjanin, Kozmografija, 5, 24. (samo citira Plinija i Tabulu Peutingerianu)
Scirdacissa - 10. st. - Consatinus Porphyrogenitus, De thematibus et de Administrando imperio, cap. 29, 140.
Kessa, Kissa - 11. st. - Rački, Documenta.
Kao što možemo primjetiti u periodu od 1000 godina ime otoka spominje se tek u nekoliko pisanih izvora, niti jednom se ne spominje istim imenom a jedinu konstantu u nazivu ima dočetak -issa.
Na istočnoj obali Jadranskog mora postoje dva otoka koja u svome nazivu sadrže "issa" to su Vis - Issa i Pag - CIssa.
(Napomena - naziv još jednog otoka nazivom Lissa kojeg navodi Plinije znanstvenici u većini pripisuju otoku Visu).
Smatra se da ime Cissa vuče podrijetlo iz predrimskog prapovjesnog razdoblja.
Prvi puta pod imenom Gissa Portunata (Pag) spominje Plinije u 1. stoljeću u djelu Naturalis historia (djelo je završeno 77 g. po Kr.).
Plinije nabraja otoke zaljeva sa (njihovim) naseljima (Insulae eius sinus cum oppidis). U Plinijevom zemljopisu, negdje više, negdje manje, nailazimo na znatno veće teškoće prouzročene neusklađenošću podataka koje je Plinije prikupljao iz različitih izvora. To bi ujedno značilo da mnogi podaci datiraju i mnogo prije objavljivanja Naturalis historiae. Znanstvenici se slažu kako je Plinije podatke prikupljao iz njemu dostupnih djela na grčkom i latinskom jeziku.
Prema dosadašnjim istraživanjima arheološki nalazi iz "Caske", za koju mnogi vezuju ubikaciju Cisse, datiraju s kraja 1. stoljeća n.e.
Prvo stoljeće nove ere ujedno označava i početak rimske prisutnosti na otoku Pagu stoga naziv otoka (i naselje) moramo tražiti u daljnju prošlost. Nelogično bi bilo da je Plinije znao za Cissu (koju danas mnogi smještaju na područje Novalja-Caska) prije nego li je ona nastala. Osim ako ono što danas vezujemo uz oppidum (rimske) Cisse nije nastalo na temeljima još starijeg antičkog naselja za što do sada nemamo odgovarajućih dokaza.
Arheološka istraživanja na lokalitetu brda Košljun pokraj mjesta Novalje 2012. vodio je dr. sc. Smiljan Gluščević, ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru koji za Zadarski list kaže:
"U rimsko doba ovdje se rade građevine čiju nam je namjenu još uvijek, na temelju dosadašnjih otkrića i spoznaja, teško dokučiti. Dvojbeno je radi li se o zgradama prvenstveno gospodarske namjene ili pak o zgradama naselja".
"Iako je profesor Mate Suić (za Cissu op.a.) pokušao dokazati da je ona bila na Brijunima, većina stručnjaka drži da je ipak bila na Pagu. Možda je i ovo ta Cissa, tim više što su padine ovih brežuljaka posute keramikom, a Sabljar je ovdje zabilježio i antičke bedeme od kojih mi danas prepoznajemo samo ostatke".
M. Suić, Pag (1953.)
"Taj najstariji naziv (Cissa) sačuvan je u današnjem hrvatskom nazivu Časka, kojim se naziva mali zaselak u sjeverozapadnom dijelu Paške uvale. Kako se razabire iz sačuvanih izvora, taj naziv je nosio i otok Pag i staro naselje na mjestu današnje Časke. Oblik Časka upravo je pridjev izveden iz osnove starijeg naziva otoka pomoću nastavka -ska; č?s-ska (t.j. luka uvala ili sl.), kao Makar-ska od Makar (stariji Mukur)".
"Tako se općenito naziv Cissa pripisuje jeziku najstarijeg, predilirskog, stanovništva ovih krajeva, ma da ima pokušaja, da se ovaj naziv protumači grčkim rječnikom (kissos - bršljani što međutim nije prihvaćeno, jer starih Grka na otoku nije nikada bilo)".
"(...da je bio naseljen već i u doba mlađeg kamenog doba...) naziva za otok, Cissa, kojeg velika većina lingvista pripisuje najstarijim stanovnicima mediteranskih obala, kao i ostale po početku slične nazive Issa (Vis), Larissa (u Grčkoj), Antissa i dr.".
J. Faričić piše: Na Tabuli Peuntigeriani (4. st.) cijeli se otok naziva prema Cissi (Ins. Sissa), glavnom otočnom naselju smještenom uz sjeverni rub Paškog zaljeva, koje spominje Plinije Stariji u 1. st. (FARLATI, 1751., FORTIS, 1774., RUIĆ, 1780., SUIĆ, 1953., KOZLIČIĆ, 1990.) (J.Faričić 2003).
J. Faričić navodeći nekoliko autora, između ostalog i Suića "oppidum" (oppidum lat., naziv ant. pisaca za italsko ili keltsko utvrđeno naselje; na području Rimskoga Carstva op.a.) navodi kao "naselje" smješteno uz sjeverni rub Paškog zaljeva.
Uz imena, simboli koji označavaju "gradove" na Tabuli Peuntigeriani (karta s ucrtanim rimskim cestama) nacrtane su dvije kućice (na slici), važniji gradovi u neposrednoj blizini Sisse-Cisse koji nose takve simbole su Senj i Zadar.
Sažetiji uvid u pisanje Plinija Starijeg i neke osvrte na njegovo djelo donosi S.J. Škunca:
Najstariji podatak o ovom lokalitetu nalazimo u djelu Naturalis historia (koje obično prevodimo »Prirodna geografija«) rimskog pisca Plinija Starijeg iz 1. st. po Kr. On ovaj lokalitet spominje dva puta: jednom dok nabraja otoke sjevernog Jadrana, Insulae eius sinus cum oppidis ... Absortium, Arba, Gissa, Portunata (otoci su tog zaljeva Osor, Rab, Gissa, Portunata... – III, 152),
a drugi put nabrajajući značajnije otoke obale Ilirika:
...iuxta Histrorum agrum Cissa, Pullariae et Absyrtides, ... iuxta eas Electrides (do zemlje Histra su Cissa, Pularije, Absirtidi i do njih Elektridi... – III, 129), ističući da su ovi otoci znameniti (clarae insulae).
Istraživači se slažu da je autor pri ruci imao dva različita izvora za opis istih otoka. U prvom se navodu služi suvremenim i pouzdanim izvorima, i općenito se drži da su to registri cara Augusta, a drugi put uzima stare grčke putopisce kojih su opisi ponajviše isprepleteni mitologijom. Naime, Plinije svoje djelo piše dijelom na temelju svojih putovanja, ali ponajviše pabirčeći podatke iz starijih rimskih, a nadasve grčkih pisaca jer osobno nije poznavao ovo područje. Zato je već davno uočena Plinijeva površnost i nedosljednost ocjenjujući njegovo djelo »zbijenim enciklopedizmom i brzopletim prakticizmom« napisano »bez posebne kritike svojih izvora« te je »izvatke iz svojih izvora uglavnom mehanički i površno povezivao«. (S. J. ŠKUNCA)
U prvom Plinijevom nabrajanju spominje se i Portunata...
Ako je vjerovati prijevodu Cissa i Portunata nalaze se "ravnopravno" u slijedu nabrajanja stoga bi trebalo definirati radi li se o svojevrsnom "pridjevu". Samo jedno slovo izgubljeno u prijevodu može poprilično utjecati na tumačenje. "Ovisno o rukopisu" portunota je doslovno znači "poznata po luci". U slučaju da je napisano Portunata u tom slučaju prijevod bi glasio "prirodna luka". Mnogi autori i prijevodi donose upravo naziv Portunata (pa i S.J. Škunca) kao vjerodostojan.
Problematičan slijed Cissa Portunota (ili Portunata, ovisno o rukopisima u kojima je sačuvano to djelo) različito se tumačilo, no danas prevladava mišljenje da je tu imenovano samo jedno mjesto - Cissa - koja je poznata po luci (portunota), što i jedno i drugo sjajno odgovara međuodnosu i maritimnom značaju Caske i (njene) luke u Novalji. (A. Kurilić, 2011.)
Opaska na ovaj navod nalazi se u istoj publikaciji Toponimija otoka Paga:
Indentifikacija grada Kise donekle je problematična. Zaista impozantni antički ostaci potječu iz Caske, gdje se nalazi znatan građevinski sklop, s nekropolom rimskog vremena. Upućujući na prikaz Anamarije Kurilić u ovoj knjizi, ovdje bih samo spomenuo neke topografske aspekte koji su prilično relevantni i za toponomastičku problematiku.
Kisa je morala biti domorodačka, liburnska općina koja je u počecima rimskog razdoblja, pretpostavljamo, postala jednom od manjih gradskih zajednica, Toponim Caska, kako se odavno utvrdilo, nedvojbeno potječe od antičkog imena grada. Drugim riječima Kisa bi se trebala nalaziti negdje u okolici Caske ili, šire, na području Novalje. Polazeći od tih načelnih postavki, valja pretpostaviti da je negdje u tom dijelu otoka moralo biti i predrimsko naselje. Prema dosadašnjim nalazima, takvih ostataka nema niti u samoj Caskoj niti u Novalji. (S. Čače, Antički toponimi otoka Paga - izvori, objavljeno u knjizi Toponimija otoka Paga 2011.)
Svakom tko je imalo plovio a osobito onome tko je upoznat sa načinom na koji se plovidba odvijala u antičko doba jasno je da Novalja bez "ljudske intervencije" u izgradnji lukobrana ne bi mogla biti "prirodna luka". Jedna od otočkih luka kojoj bismo mogli pripisati "prirodna luka" je luka u Šimunima za koju do sada nije potvrđen "antički" značaj. Ako bi promatrali u nešto širem kontekstu i Paška uvala mogla bi se okarakterizirati kao prirodna luka. Poznato je da se plovidba u navedenom razdoblju odvijala u ljetnim mjesecima kada su sjeverni i sjeverozapadni vjetrovi, osobito oni za vrijeme učestalih ljetnih nevera osobito jaki.
"Meteorološka, oceanografska, hidrografska i druga obilježja Jadrana uvjetovala su plovidbe u vremenski povoljnijem dijelu godine, od sredine proljeća do sredine jeseni. Plovidbe izvan toga razdoblja poduzimalo se, ali su zbog maritimnih i konstrukcijski slabih obilježja onodobnoga brodovlja, te nedovoljno kvalitetne lučke infrastrukture na cjelini jadranskog akvatorija tijekom starog, srednjeg i prvih stoljeća novoga vijeka, bile rijetke i često pogibeljne, pa su, ako je to bilo moguće, izbjegavane" (Mithad Kozličić - Adriatic sea routes from antiquity to the early moder age).
Na području Novalje nalazila se luka koja je pripadala antičkom naselju Navalia i koja je, za razliku od Caske, rabljena u pomorskom prometu duž istočno jadranskog plovnog puta. Obilje arheoloških nalaza (iz 3. i 4. st.n.e. op.a.) pokazalo je kako je riječ o važnom podmorskom nalazištu koje potvrđuje važnosti novaljske luke u doba kasne antike. (Irena Radić Rossi Hrvatski arheološki godišnjak 4/2007)
Prema dosadašnjim arheološkim nalazima a povezujući ih sa Plinijevim nazivom Portunota (poznata po luci) čini se da je Plinije znao za "poznatu luku" koja će nastati nekoliko stotina godina kasnije.
S. Čače vjerojatno tražeći još jedan "oppidum" na otoku piše: Premda nema sigurne potvrde u kasnijoj toponimiji južnijeg dijela Paga da je ondje postojalo središte Portunata, izvjesne pokazatelje nudi arheologija. Na brdu Gradac, južno od sela Smokvica, a zapadno od Vlašića , nalazi se jako gradinsko naselje s obilnim nalazima domaće prapovijesne, ali i helenističke keramike (uzorak iz privatne zbirke, slika lijevo).
Moguće je da još jednom Plinije u svom tekstu spominje Kisu. Spomen se nalazi u odjeljku posvećenu jadranskim otocima (3, 151). Donosim odlomak i sporni spomen (prema izdanju Zehnackera):
Contra Iader est Lissa et guae appellata est, contra Liburnos Crateae aliquot nec pauciores Liburnicae, Celadussae, contra Tragurium Boua et capris laudata Brattia, Issa ciuium Romanorum et cum oppido Pharia...
"Naspram Jadera (Zadra op. a.) nalazi se Lisa i onaj (otok) koji je (već) spomenut, spram Liburna su Krateje, kojih je nekoliko, te ne manje brojni Liburnski (otoci), Keladuse, naspram Traguriju Bova (=Čiovo) i Batija (Brač) poznata po kozama, Issa (Vis) rimskih građana i Farija (Pharos, Stari Grad na Hvaru) s gradom."
Piše S. Čače uz dodatak: U historiografiji je prevladalo mišljenje da se radi o posebnom otoku koji se zvao Lissa te da bi ga trebalo tražiti u okviru Zadarskog otočja." (S. Čače)
Ivan Lučić u knjizi Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske (1666) donosi prijevod iz djela Sjepana Bizantinaca (6 st.) "Isa je grad Lezba, koji je bio nazvan Himera, zatim Pelazgija; ime mu je načinjeno po Isi, Makerijevoj kćeri; postoji zatim otok Isa sa istoimenim gradom u Dalmatičkom moru, i Iliričkom; također je Isseus na Lezbu oblik za ženski rod kod Partenija u Heraklu". (Lezbos je treći po veličini Grčki otok koji se nalazi u Egejskom moru op.a.)
R. Katičić, ¨Illiricum mitthologicum", 1995. piše: "Ime Issa susreće se još kao starije ime otoka Lezba i kao ime gradića na otoku u jezeru blizu sabinske Reate u Italiji. Pomišlja se da je to pred indoevropska mediteranska riječ koja označava utvrdu, možda čak utvrdu na vodi. Isti bi se element susretao još u drugom dijelu vrlo raširenog grčkog toponima Larissa".
S dočetkom -issa nailazimo na nekoliko osobnih imena iz priča i mitologije ali i mnoga imena mjesta: Issa, Lissa, Cissa (na obali Španjolske i drugdje), Larissa, Antissa, Glissa itd.
Grga Novak (STARI GRCI NA JADRANSKOM MORU) navodi: Riječ Issa prema mišljenju nekih (Burchner), znači utvrđeno mjesto, možda u blizini neke vode. Slično tumačenje nalazimo kod M. Zaninovića (Antički Grci na hrvatskoj obali, 2003.) o porijeklu imena otoka Visa piše: Nije bez razloga što ime otoka Visa - Issa - pripada pred indoeuropskom jezičnom nasljeđu, što potvrđuje njegovu pradavnu zemljopisnu i prometnu važnost. Istoj skupini pripadaju imena Larissa, Anitissa i Pisa (ne navodi primjer C-issa koji svakako spada u tu skupinu op.a.). Po nekim tumačenjima, ime Issa bi značilo "utvrđeno mjesto u blizini vode".
P. Skok 1950. (u 257; usp. i 268, bilj. 8 neobjašnjivo podudaranja Cissa - Issa) je ime Cissa svrstao među toponime drevna postojanja, upravo najstarijeg, "Mediteranskog" sloja koji je zabilježen u jadranskoj otočnoj toponimiji.
Tumačenje o nazivu otoka Paga našao sam u kod B. Karavanića koji prenosi razmišljanje M. L. Ruića:
"Plinio (Plinije op.a.) pak ga nazivlje Colonia građana Rimskih. Ako je istina da ime Colonia bi se pisalo sa samim suglasnikom C - koji suglasnik bi se postavio pred ime - kako nas uče stari pisci - tada bi se moglo zaključiti da je Cissa Paški otok, ista Issa vrlo dobro poznata po Strabonu, a Colonia građana rimskih po Tolomeu. Budući pišući C. Issa slovo C. postaje naslov, mjesto bitnosti imena: C. Colonia, a Issa otok; ovđe stoji C. kao monogram. Ako bi se čitalo C bez piknje, tada bi ce čitalo Cissa, tim i stečeno Gissa, kao što C. Emona, piše se Gemona. Pošto je prestala Colonia, tada su pisali Cissa, a iskrivljeno Cissa, pak Qissa, te Chissa nazvana od Negrija, a od Dandola Qussa, a od hrvata Chessa: sva ova imena tokom vremena nadila su se Paškom otoku: napokon Paški otok bi nazvan Insula Paganorum (Vidi Vocabolario dei Paesi etc.). Tako sudi M. L. Ruić u spomenutom svom djelu".
Zanimljivo je Ruićevo razmišljanje o porijeklu imena otoka (Cissa - ime otoka Paga prvi je zapisao Plije Stariji, rimski pisac u svom djelu Naturalis historia op.a.) osobito ako u priču unesemo i postojanje "antičkog zida" (prvih magazina soli) građenom u grčkom stilu gradnje. Obzirom da mnogi relevantni autori smatraju da ime (Cissa) vuče podrijetlo iz predrimskog prapovijesnog razdoblja onda bi zapažanje o monogramu "C" koji dolazi kako navodi B. Karavanić pozivajući se na M.L. Ruića od "Colonia građana Rimskih" bilo malo vjerojatno. Ako bi navedenu hipotezu uzeli u obzir uz poznavanje činjence da ime nije nastalo dolaskom "građana Rimskih" može se postaviti pitanje čija je to onda "Colonia" bila.
U potrazi za kakvom-takvom pisanom informacijom koja bi mogla govoriti u prilog grčkoj prisutnosti na našem otoku nedavno sam našao kod Mijata Sabljara (hrvatski muzealac i skupljač umjetnina (1790 – 1865)). Sabljar je prilikom svog drugog putovanja (od 27. rujna 1853. do 9. svibnja 1854.), posjetio i Pag a ono što je zabilježio nalazi se u Bilježnici broj 5, Bag-Pag. U svakome mjestu bilježi zanimljivosti, donosi kratku povijest mjesta, opise kulturno-povijesnih spomenika najčešće s crtežom, popise crkvenih inventara, crteže natpisa uz transkripciju, istaknute osobe, privatne sakupljače i “starine”, te navodi bibliografske podatke. Rečenica koju sam našao na str. 3 glasi:
"Kod Novalje je bio pod Grcima grad Tis (vjerojatno se misli na Cissu), 2 tal(ijanske) milje od tuda grad Caz, sad se zove zadnje miesto, koje je porušeno i stranom se u more utopilo, Caska".
Analizirajući ovu rečenicu zapažam da je napisano, a kako mu je očito i rečeno "pod Grcima grad Tis" - nije napisano Grčki grad Tis (što bi mogao biti svojevrstan sinonim za "stari"). U rečenici se ravnopravno spominju dva grada Grad Tis (Cissa) i Grad Caz (Caska). Napisano je da je taj grad Tis "pod Grcima" dok Caz onda očito nije (mada su i Tis i Caz u jednom vremenskom periodu bili pod Bizantom, onda bi i za Caz vrijedio pridjev Grčki-stari-Bizantski). Primjetno je da Sabljar piše u skraćenicama navodeći dva grada, Tis koji bi trebao biti Cis - Cissa i Caz, Cas - Caska, Iz ovog bi se dalo zaključiti da Caska i Cissa nisu na istom lokalitetu.
Mada gornji podatak seže u domenu osobnog tumačenja, ne mogu ne navesti činjenicu kako su mnogi zabilježeni podaci upravo iz Sabljarovih bilježnica poslužili kao izvor informacija za mnoga istraživanja a time i proizašle znanstvene radove.
Treba se svakako osvrnuti na neke nedoumice koje su vezane za grčku kolonizaciju.
Uz Issu, Pharos, Korkyru, Tragurion i Epetion izvori spominju i neka druga grčka naselja na današnjoj hrvatskoj obali ali ih arheološka znanost (još) nije potvrdila.
Prvi poznati podatak o tome kada su Grci ušli u Hrvatski dio Jadrana datira oko 580 g. To nije siguran vremenski podatak ali se svakako radi o vremenu unutar 6. stoljeća prije Krista. Ta Grčka kolonija se zvala Korkyra Melaina (melaina = crna). Osnovali su je Kniđani, Dorani iz Grčkog polisa u maloj Aziji (zapadna obala male Azije, istočna obala Egejskoga mora), osnovali su je uz pomoć Korkyrana. Dakle Korkyra (Melaina) osnovana je uz pomoć Korkyrana. Korkyrani su pomogli u osnivanju pa je vjerojatno i dato ime Korkyra Melaina kako se ne bi miješala sa prvom Korkyrom. Nezna se gdje je točno na otoku bila ta kolonija, na Korčuli danas nema konkretnih ostataka grčke kolonizacije. Ta je kolonija osnovana oko 580. god. prije Krista po jednoj hipotezi, kasnije se uopće ne spominje pa se smatra da je to možda jedan primjer neuspjele kolonizacije. Nakon osnutka Korkyre Melaine, gotovo 2 stoljeća nije bilo Grčke aktivnosti na Jadranu.
Početkom IV. st. pr. Kr. na području današnjega grada Visa (u predjelu Gradine i na poluotoku Prirovu) razvila se antička Issa (Ἴσσα), koja se vezuje uz djelatnost sirakuškoga tiranina Dionizija Starijega koji pomaže osnivanje kolonije jer mu treba luka radi kontrole plovidbe. Sirakuški imperij raspao se tijekom vlasti Dionizija mlađeg (vladao 367. do 357. pne. te od 346. do 344. p.n.e.). Issa nakon osamostaljenja i sama osniva svoje kolonije, točnije - trgovačke naseobine Tragurion (Trogir) i Epetion (Stobreč kod Splita).
Godine 385 prije Krista Dorani uz snažnu pomoć Dionizija starijeg osnivaju Pharos (Hvar). Osnivaju ga Parani, stanovnici jednog od otočića u Egejskom moru. Nakon što odlučuju poduzeti korak kolonizacije, traže pomoć od Dionizija te dolaze na Hvar i daju mu ime Pharos, ne zna se dali je to staro predgrčko ime ili su ga donijeli. Grci inače nisu često donosili nova imena osim ako se nije radilo o imenu božanstva koje je zaštitnik. U zaleđu Starigrada nalazi se veliko plodno polje kakvog nema ni na jednom drugom našem otoku i to je jedan od kriterija za osnivanje grada.
ODLUKA (PSEFIZMA) JE DONEŠENA
Ovdje ću se dotaknuti jedne vrlo osjetljive teme koja pokazuje važnost pisanog nalaza.
Oko 290. godine prije Krista, nezna se točno ali svakako između 290. i 220 godine prije Krista, Issa je prosperitetan, važan i uspješan grad pa osniva svoju koloniju kako se smatra na Korčuli. U Lombardi pronađen je Grčki natpis koji predstavlja tekst odluke isejskog gradskog vijeća o osnivanju kolonije. Taj je natpis nazvan Lumbardska psefizma (psefizma = odluka, zaključak, slika lijevo).
Josip Brunšmid (1898.) je prvi objavio tu psefizmu kojoj, nažalost, nedostaju veliki ulomci. Psefizma je nadopunjena fragmentima nađenim na istom nalazištu. Natpis kaže da je Issa poslala koloniste i da je odlučila da svaki poslanik dobije komad zemlje u gradu i van grada, zatim slijedi popis doseljenika. Moguća lokacija je na nekoj od obližnjih rtova, na popisu u psefizmi ima cca 200 tinjak ljudi što bi moglo odgovarati brojci od približno 500-800 ljudi. To je razmjerno mala zajednica ali dovoljno velika da mora imati izvor hrane. Nažalost, zbog nedostatka dokaza to ne možemo znati. Možda je nastupio sličan problem tj. neuspjela kolonizacija kao i sa Korkyrom Melainom. Dodatno intrigirala činjenica da se o samoj naseobini, čije postojanje Psefizma nedvojbeno potvrđuje, ne zna praktički ništa.
Psefizma je pronađena u Lumbardi gdje nema ostataka Grčke arhitekture a pretpostavlja se da psefizma nije donešena izdaleka.
Kronologiju arheoloških istraživanja koje je potakla "Psefizma" na Korčuli donosi i sudionica istih Sanda Hančević, dipl. arheolog:
Izvor gore navedenog, puni tekst kao i tekst Psefizme možete pročitati ovdije:
http://korcula.net/history/lumbarda/psefizma.htm
Iz navedenog se vidi da veza između Psefizme i nepoznate Isejske kolonije na Korčuli nije arheološki potvrđena. Zanimljiva je činjenica da su na Korčuli - za koju se smatra da je Korkyra Melaina, od strane znanstvenika "locirane" dvije grčke kolonije. Smatra se kako je prva osnovana tijekom 6. stoljeća a druga približno tijekom 3. stoljeća što bi trebalo rezultirati većom vjerojatnošću odgovarajućih nalaza arhitekture kojih i nakon višegodišnjih istraživanja nema.
Kao što je napisala autorica gore navedenog teksta Sanda Hančević, dipl. arheolog: "Ostala je tek nada da će budućnost rasvijetliti događaj okamenjen u Psefizmi i pružiti konkretnije dokaze o postojanju ovog zagonetnog grada".
Vjerojatno, zbog nedostataka arheoloških nalaza ne navodi primjer imena Cisse ili varijante tog naziva S-issa, K-issa, G-issa i sl. vidljivo je da se C-issa može uvrstiti u gore navedenu skupinu.
Fokejci su, kako je to formulirao Herodot, "otvarali" puteve prema zapadu koje su već ranije bili "otkrili" Mikenjani i Rođani. Fokejsku prisutnost na Jadranu, duž njegove istočne obale, lingvisti prepoznaju u toponimima sa završecima na -ussa. To su kod nas Celadussa koje se smješta u Kornatske otoke južno i zapadno od Šibenika, Elaphussa koja se poistovjećuje s Bračom, te Melitussa koja bi, kako to prema Polibiju navodi Stefan Bizantinac, bila grad u Iliriji, no prije treba pomišljati da je riječ o otoku Melite - Mljetu, budući da se prva dva imena odnose na imena otoka, a završetak -ussa čest je upravo kod imena grčkih otoka.
Ti toponimi mogli bi imati rodovski karakter, ali Herodotov podatak moramo uzeti kao vjerodostojan pa je veza s Fokejcima prema tome bolje kronološki utemeljena. U novije su vrijeme, osim toga, neki (makar i pojedinačni) arheološki nalazi dali početnu potvrdu trgovačke prisutnosti tog grčkog maloazijskog elementa na našoj obali. U tom je smislu ilustrativan ulomak klazomenske keramike (polis Klazomene nalazi se u susjedstvu Fokeje) nađen na forumu grada Jadera (Zadar), kao i neki drugi nalazi iz antičkog doba. (M. Zaninović)
O živim trgovačkim vezama grčkog svijeta, prvenstveno s Grcima iz Velike Grčke (Magne Graeciae) i lokalne liburnske aristokracije svjedoči nam i nalaz
ležišta amfora za prijevoz vina, Pernat II. iz 140. do 80. g. pr. Kr.
Trgovački teretni brodovi stizali su iz južne Italije natovareni vinom ili uljem prema istočno jadranskom otočju, da bi u zamjenu za svoje proizvode dobili
sol i stočarske proizvode, napose vunu i sir, a više puta i drvo. (Jasminka Ćus-Rukonić - Antički plovidbeni putevi i luke)
U stručnoj su literaturi objavljene brojne studije o ovim pitanjima iz kojih
izdvajamo one J. Kolenda i A. Mastrocinquea. Da su mikenske lađe stizale i do
ovih krajeva svjedoče najnoviji nalazi mikenske keramike na gradini Monkodonja kod Rovinja, u Škripu na Braču, te, kako se smatra, na Debelom Brdu kod Sarajeva i kod Stoca. (M. Zaninović)
"Po svemu sudeći grčka je prisutnost i kod nas starija od uvriježenih mišljenja i to će buduća istraživanja sigurno pokazati" navodi M. Nikolanci u svojoj raspravi "Maloazijski import u istočnom Jadranu" potvrdu toga vidi u nalazima iz ranije faze, tj. iz 7 stoljeća pr. kr.
Već prilikom prijašnjih čitanja Karavanićeve knjige zanimljivim ali nestvarnim učinio mi se zapis na strani 103. koji glasi: (nakon razaranja Cisse-Caske) „Pučanstvo Cisse, većim dijelom predvođeni od svog konta Dominika Morosinija, preseli u današnji Stari grad, blizu mjesta, koje su stari Trojanci osnovali prije dvije tisuće godina, na mjestu Zamet“. Tragovi mogućeg grada na tom lokalitetu do sada nisu pronađeni.
C-ISSA, K-ISSA, G-ISSA, S-ISSA - NOMEN EST OMEN
Ova tema mi je zanimljiva ne samo zbog nepoznanica i dilema koje donosi već i zbog stare latinske poslovice koja kaže "nomen est omen" (lat.: ime je znak) pa ću joj posvetiti više prostora.
Kronološki pregled naziva do ranog srednjeg vijeka:
Gissa - 1. st. - Plinije, Naturalis historia 3, 140. (Detlefsen, 1846, 159.)
Sissa - 4. st. - Tabula Peutingeriana, IV, b1.
Cissa - 7. st. - Anonim Ravenjanin, Kozmografija, 5, 24. (samo citira Plinija i Tabulu Peutingerianu)
Scirdacissa - 10. st. - Consatinus Porphyrogenitus, De thematibus et de Administrando imperio, cap. 29, 140.
Kessa, Kissa - 11. st. - Rački, Documenta.
Kao što možemo primjetiti u periodu od 1000 godina ime otoka spominje se tek u nekoliko pisanih izvora, niti jednom se ne spominje istim imenom a jedinu konstantu u nazivu ima dočetak -issa.
Na istočnoj obali Jadranskog mora postoje dva otoka koja u svome nazivu sadrže "issa" to su Vis - Issa i Pag - CIssa.
(Napomena - naziv još jednog otoka nazivom Lissa kojeg navodi Plinije znanstvenici u većini pripisuju otoku Visu).
Smatra se da ime Cissa vuče podrijetlo iz predrimskog prapovjesnog razdoblja.
Prvi puta pod imenom Gissa Portunata (Pag) spominje Plinije u 1. stoljeću u djelu Naturalis historia (djelo je završeno 77 g. po Kr.).
Plinije nabraja otoke zaljeva sa (njihovim) naseljima (Insulae eius sinus cum oppidis). U Plinijevom zemljopisu, negdje više, negdje manje, nailazimo na znatno veće teškoće prouzročene neusklađenošću podataka koje je Plinije prikupljao iz različitih izvora. To bi ujedno značilo da mnogi podaci datiraju i mnogo prije objavljivanja Naturalis historiae. Znanstvenici se slažu kako je Plinije podatke prikupljao iz njemu dostupnih djela na grčkom i latinskom jeziku.
Prema dosadašnjim istraživanjima arheološki nalazi iz "Caske", za koju mnogi vezuju ubikaciju Cisse, datiraju s kraja 1. stoljeća n.e.
Prvo stoljeće nove ere ujedno označava i početak rimske prisutnosti na otoku Pagu stoga naziv otoka (i naselje) moramo tražiti u daljnju prošlost. Nelogično bi bilo da je Plinije znao za Cissu (koju danas mnogi smještaju na područje Novalja-Caska) prije nego li je ona nastala. Osim ako ono što danas vezujemo uz oppidum (rimske) Cisse nije nastalo na temeljima još starijeg antičkog naselja za što do sada nemamo odgovarajućih dokaza.
Arheološka istraživanja na lokalitetu brda Košljun pokraj mjesta Novalje 2012. vodio je dr. sc. Smiljan Gluščević, ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru koji za Zadarski list kaže:
"U rimsko doba ovdje se rade građevine čiju nam je namjenu još uvijek, na temelju dosadašnjih otkrića i spoznaja, teško dokučiti. Dvojbeno je radi li se o zgradama prvenstveno gospodarske namjene ili pak o zgradama naselja".
"Iako je profesor Mate Suić (za Cissu op.a.) pokušao dokazati da je ona bila na Brijunima, većina stručnjaka drži da je ipak bila na Pagu. Možda je i ovo ta Cissa, tim više što su padine ovih brežuljaka posute keramikom, a Sabljar je ovdje zabilježio i antičke bedeme od kojih mi danas prepoznajemo samo ostatke".
M. Suić, Pag (1953.)
"Taj najstariji naziv (Cissa) sačuvan je u današnjem hrvatskom nazivu Časka, kojim se naziva mali zaselak u sjeverozapadnom dijelu Paške uvale. Kako se razabire iz sačuvanih izvora, taj naziv je nosio i otok Pag i staro naselje na mjestu današnje Časke. Oblik Časka upravo je pridjev izveden iz osnove starijeg naziva otoka pomoću nastavka -ska; č?s-ska (t.j. luka uvala ili sl.), kao Makar-ska od Makar (stariji Mukur)".
"Tako se općenito naziv Cissa pripisuje jeziku najstarijeg, predilirskog, stanovništva ovih krajeva, ma da ima pokušaja, da se ovaj naziv protumači grčkim rječnikom (kissos - bršljani što međutim nije prihvaćeno, jer starih Grka na otoku nije nikada bilo)".
"(...da je bio naseljen već i u doba mlađeg kamenog doba...) naziva za otok, Cissa, kojeg velika većina lingvista pripisuje najstarijim stanovnicima mediteranskih obala, kao i ostale po početku slične nazive Issa (Vis), Larissa (u Grčkoj), Antissa i dr.".
J. Faričić navodeći nekoliko autora, između ostalog i Suića "oppidum" (oppidum lat., naziv ant. pisaca za italsko ili keltsko utvrđeno naselje; na području Rimskoga Carstva op.a.) navodi kao "naselje" smješteno uz sjeverni rub Paškog zaljeva.
Uz imena, simboli koji označavaju "gradove" na Tabuli Peuntigeriani (karta s ucrtanim rimskim cestama) nacrtane su dvije kućice (na slici), važniji gradovi u neposrednoj blizini Sisse-Cisse koji nose takve simbole su Senj i Zadar.
Sažetiji uvid u pisanje Plinija Starijeg i neke osvrte na njegovo djelo donosi S.J. Škunca:
Najstariji podatak o ovom lokalitetu nalazimo u djelu Naturalis historia (koje obično prevodimo »Prirodna geografija«) rimskog pisca Plinija Starijeg iz 1. st. po Kr. On ovaj lokalitet spominje dva puta: jednom dok nabraja otoke sjevernog Jadrana, Insulae eius sinus cum oppidis ... Absortium, Arba, Gissa, Portunata (otoci su tog zaljeva Osor, Rab, Gissa, Portunata... – III, 152),
a drugi put nabrajajući značajnije otoke obale Ilirika:
...iuxta Histrorum agrum Cissa, Pullariae et Absyrtides, ... iuxta eas Electrides (do zemlje Histra su Cissa, Pularije, Absirtidi i do njih Elektridi... – III, 129), ističući da su ovi otoci znameniti (clarae insulae).
Istraživači se slažu da je autor pri ruci imao dva različita izvora za opis istih otoka. U prvom se navodu služi suvremenim i pouzdanim izvorima, i općenito se drži da su to registri cara Augusta, a drugi put uzima stare grčke putopisce kojih su opisi ponajviše isprepleteni mitologijom. Naime, Plinije svoje djelo piše dijelom na temelju svojih putovanja, ali ponajviše pabirčeći podatke iz starijih rimskih, a nadasve grčkih pisaca jer osobno nije poznavao ovo područje. Zato je već davno uočena Plinijeva površnost i nedosljednost ocjenjujući njegovo djelo »zbijenim enciklopedizmom i brzopletim prakticizmom« napisano »bez posebne kritike svojih izvora« te je »izvatke iz svojih izvora uglavnom mehanički i površno povezivao«. (S. J. ŠKUNCA)
U prvom Plinijevom nabrajanju spominje se i Portunata...
Ako je vjerovati prijevodu Cissa i Portunata nalaze se "ravnopravno" u slijedu nabrajanja stoga bi trebalo definirati radi li se o svojevrsnom "pridjevu". Samo jedno slovo izgubljeno u prijevodu može poprilično utjecati na tumačenje. "Ovisno o rukopisu" portunota je doslovno znači "poznata po luci". U slučaju da je napisano Portunata u tom slučaju prijevod bi glasio "prirodna luka". Mnogi autori i prijevodi donose upravo naziv Portunata (pa i S.J. Škunca) kao vjerodostojan.
Problematičan slijed Cissa Portunota (ili Portunata, ovisno o rukopisima u kojima je sačuvano to djelo) različito se tumačilo, no danas prevladava mišljenje da je tu imenovano samo jedno mjesto - Cissa - koja je poznata po luci (portunota), što i jedno i drugo sjajno odgovara međuodnosu i maritimnom značaju Caske i (njene) luke u Novalji. (A. Kurilić, 2011.)
Opaska na ovaj navod nalazi se u istoj publikaciji Toponimija otoka Paga:
Indentifikacija grada Kise donekle je problematična. Zaista impozantni antički ostaci potječu iz Caske, gdje se nalazi znatan građevinski sklop, s nekropolom rimskog vremena. Upućujući na prikaz Anamarije Kurilić u ovoj knjizi, ovdje bih samo spomenuo neke topografske aspekte koji su prilično relevantni i za toponomastičku problematiku.
Kisa je morala biti domorodačka, liburnska općina koja je u počecima rimskog razdoblja, pretpostavljamo, postala jednom od manjih gradskih zajednica, Toponim Caska, kako se odavno utvrdilo, nedvojbeno potječe od antičkog imena grada. Drugim riječima Kisa bi se trebala nalaziti negdje u okolici Caske ili, šire, na području Novalje. Polazeći od tih načelnih postavki, valja pretpostaviti da je negdje u tom dijelu otoka moralo biti i predrimsko naselje. Prema dosadašnjim nalazima, takvih ostataka nema niti u samoj Caskoj niti u Novalji. (S. Čače, Antički toponimi otoka Paga - izvori, objavljeno u knjizi Toponimija otoka Paga 2011.)
"Meteorološka, oceanografska, hidrografska i druga obilježja Jadrana uvjetovala su plovidbe u vremenski povoljnijem dijelu godine, od sredine proljeća do sredine jeseni. Plovidbe izvan toga razdoblja poduzimalo se, ali su zbog maritimnih i konstrukcijski slabih obilježja onodobnoga brodovlja, te nedovoljno kvalitetne lučke infrastrukture na cjelini jadranskog akvatorija tijekom starog, srednjeg i prvih stoljeća novoga vijeka, bile rijetke i često pogibeljne, pa su, ako je to bilo moguće, izbjegavane" (Mithad Kozličić - Adriatic sea routes from antiquity to the early moder age).
Opasnost jadranskih plovidba zabilježio je i Pseudo Skimno (3. na 2. st. pr. Kr.) koji je u svojom Periegezi (stih 385 – 387) zabilježio da zrak nad Jadranskim morem nije snjegovit i suviše hladan, a osobito vlažan svudilj ostaje. No žestok je i prevrtljivo se mijenja, ponajviše ljeti, njime šibaju munje, udaraju gromovi i bjesni vihor.
Novaljska je luka otvorena i bez prirodne zaštite prema tim vjetrovima a bez lukobrana bila bi i pogibeljna za usidrene brodove što svakako ne ide u prilog nazivu Portunata. Ostaje nam da razmotrimo drugi prijevod Portunota (poznata po luci). Na području Novalje nalazila se luka koja je pripadala antičkom naselju Navalia i koja je, za razliku od Caske, rabljena u pomorskom prometu duž istočno jadranskog plovnog puta. Obilje arheoloških nalaza (iz 3. i 4. st.n.e. op.a.) pokazalo je kako je riječ o važnom podmorskom nalazištu koje potvrđuje važnosti novaljske luke u doba kasne antike. (Irena Radić Rossi Hrvatski arheološki godišnjak 4/2007)
Prema dosadašnjim arheološkim nalazima a povezujući ih sa Plinijevim nazivom Portunota (poznata po luci) čini se da je Plinije znao za "poznatu luku" koja će nastati nekoliko stotina godina kasnije.
Moguće je da još jednom Plinije u svom tekstu spominje Kisu. Spomen se nalazi u odjeljku posvećenu jadranskim otocima (3, 151). Donosim odlomak i sporni spomen (prema izdanju Zehnackera):
Contra Iader est Lissa et guae appellata est, contra Liburnos Crateae aliquot nec pauciores Liburnicae, Celadussae, contra Tragurium Boua et capris laudata Brattia, Issa ciuium Romanorum et cum oppido Pharia...
"Naspram Jadera (Zadra op. a.) nalazi se Lisa i onaj (otok) koji je (već) spomenut, spram Liburna su Krateje, kojih je nekoliko, te ne manje brojni Liburnski (otoci), Keladuse, naspram Traguriju Bova (=Čiovo) i Batija (Brač) poznata po kozama, Issa (Vis) rimskih građana i Farija (Pharos, Stari Grad na Hvaru) s gradom."
Piše S. Čače uz dodatak: U historiografiji je prevladalo mišljenje da se radi o posebnom otoku koji se zvao Lissa te da bi ga trebalo tražiti u okviru Zadarskog otočja." (S. Čače)
Ivan Lučić u knjizi Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske (1666) donosi prijevod iz djela Sjepana Bizantinaca (6 st.) "Isa je grad Lezba, koji je bio nazvan Himera, zatim Pelazgija; ime mu je načinjeno po Isi, Makerijevoj kćeri; postoji zatim otok Isa sa istoimenim gradom u Dalmatičkom moru, i Iliričkom; također je Isseus na Lezbu oblik za ženski rod kod Partenija u Heraklu". (Lezbos je treći po veličini Grčki otok koji se nalazi u Egejskom moru op.a.)
R. Katičić, ¨Illiricum mitthologicum", 1995. piše: "Ime Issa susreće se još kao starije ime otoka Lezba i kao ime gradića na otoku u jezeru blizu sabinske Reate u Italiji. Pomišlja se da je to pred indoevropska mediteranska riječ koja označava utvrdu, možda čak utvrdu na vodi. Isti bi se element susretao još u drugom dijelu vrlo raširenog grčkog toponima Larissa".
S dočetkom -issa nailazimo na nekoliko osobnih imena iz priča i mitologije ali i mnoga imena mjesta: Issa, Lissa, Cissa (na obali Španjolske i drugdje), Larissa, Antissa, Glissa itd.
Grga Novak (STARI GRCI NA JADRANSKOM MORU) navodi: Riječ Issa prema mišljenju nekih (Burchner), znači utvrđeno mjesto, možda u blizini neke vode. Slično tumačenje nalazimo kod M. Zaninovića (Antički Grci na hrvatskoj obali, 2003.) o porijeklu imena otoka Visa piše: Nije bez razloga što ime otoka Visa - Issa - pripada pred indoeuropskom jezičnom nasljeđu, što potvrđuje njegovu pradavnu zemljopisnu i prometnu važnost. Istoj skupini pripadaju imena Larissa, Anitissa i Pisa (ne navodi primjer C-issa koji svakako spada u tu skupinu op.a.). Po nekim tumačenjima, ime Issa bi značilo "utvrđeno mjesto u blizini vode".
P. Skok 1950. (u 257; usp. i 268, bilj. 8 neobjašnjivo podudaranja Cissa - Issa) je ime Cissa svrstao među toponime drevna postojanja, upravo najstarijeg, "Mediteranskog" sloja koji je zabilježen u jadranskoj otočnoj toponimiji.
Tumačenje o nazivu otoka Paga našao sam u kod B. Karavanića koji prenosi razmišljanje M. L. Ruića:
"Plinio (Plinije op.a.) pak ga nazivlje Colonia građana Rimskih. Ako je istina da ime Colonia bi se pisalo sa samim suglasnikom C - koji suglasnik bi se postavio pred ime - kako nas uče stari pisci - tada bi se moglo zaključiti da je Cissa Paški otok, ista Issa vrlo dobro poznata po Strabonu, a Colonia građana rimskih po Tolomeu. Budući pišući C. Issa slovo C. postaje naslov, mjesto bitnosti imena: C. Colonia, a Issa otok; ovđe stoji C. kao monogram. Ako bi se čitalo C bez piknje, tada bi ce čitalo Cissa, tim i stečeno Gissa, kao što C. Emona, piše se Gemona. Pošto je prestala Colonia, tada su pisali Cissa, a iskrivljeno Cissa, pak Qissa, te Chissa nazvana od Negrija, a od Dandola Qussa, a od hrvata Chessa: sva ova imena tokom vremena nadila su se Paškom otoku: napokon Paški otok bi nazvan Insula Paganorum (Vidi Vocabolario dei Paesi etc.). Tako sudi M. L. Ruić u spomenutom svom djelu".
Zanimljivo je Ruićevo razmišljanje o porijeklu imena otoka (Cissa - ime otoka Paga prvi je zapisao Plije Stariji, rimski pisac u svom djelu Naturalis historia op.a.) osobito ako u priču unesemo i postojanje "antičkog zida" (prvih magazina soli) građenom u grčkom stilu gradnje. Obzirom da mnogi relevantni autori smatraju da ime (Cissa) vuče podrijetlo iz predrimskog prapovijesnog razdoblja onda bi zapažanje o monogramu "C" koji dolazi kako navodi B. Karavanić pozivajući se na M.L. Ruića od "Colonia građana Rimskih" bilo malo vjerojatno. Ako bi navedenu hipotezu uzeli u obzir uz poznavanje činjence da ime nije nastalo dolaskom "građana Rimskih" može se postaviti pitanje čija je to onda "Colonia" bila.
"Kod Novalje je bio pod Grcima grad Tis (vjerojatno se misli na Cissu), 2 tal(ijanske) milje od tuda grad Caz, sad se zove zadnje miesto, koje je porušeno i stranom se u more utopilo, Caska".
Analizirajući ovu rečenicu zapažam da je napisano, a kako mu je očito i rečeno "pod Grcima grad Tis" - nije napisano Grčki grad Tis (što bi mogao biti svojevrstan sinonim za "stari"). U rečenici se ravnopravno spominju dva grada Grad Tis (Cissa) i Grad Caz (Caska). Napisano je da je taj grad Tis "pod Grcima" dok Caz onda očito nije (mada su i Tis i Caz u jednom vremenskom periodu bili pod Bizantom, onda bi i za Caz vrijedio pridjev Grčki-stari-Bizantski). Primjetno je da Sabljar piše u skraćenicama navodeći dva grada, Tis koji bi trebao biti Cis - Cissa i Caz, Cas - Caska, Iz ovog bi se dalo zaključiti da Caska i Cissa nisu na istom lokalitetu.
Treba se svakako osvrnuti na neke nedoumice koje su vezane za grčku kolonizaciju.
Uz Issu, Pharos, Korkyru, Tragurion i Epetion izvori spominju i neka druga grčka naselja na današnjoj hrvatskoj obali ali ih arheološka znanost (još) nije potvrdila.
Prvi poznati podatak o tome kada su Grci ušli u Hrvatski dio Jadrana datira oko 580 g. To nije siguran vremenski podatak ali se svakako radi o vremenu unutar 6. stoljeća prije Krista. Ta Grčka kolonija se zvala Korkyra Melaina (melaina = crna). Osnovali su je Kniđani, Dorani iz Grčkog polisa u maloj Aziji (zapadna obala male Azije, istočna obala Egejskoga mora), osnovali su je uz pomoć Korkyrana. Dakle Korkyra (Melaina) osnovana je uz pomoć Korkyrana. Korkyrani su pomogli u osnivanju pa je vjerojatno i dato ime Korkyra Melaina kako se ne bi miješala sa prvom Korkyrom. Nezna se gdje je točno na otoku bila ta kolonija, na Korčuli danas nema konkretnih ostataka grčke kolonizacije. Ta je kolonija osnovana oko 580. god. prije Krista po jednoj hipotezi, kasnije se uopće ne spominje pa se smatra da je to možda jedan primjer neuspjele kolonizacije. Nakon osnutka Korkyre Melaine, gotovo 2 stoljeća nije bilo Grčke aktivnosti na Jadranu.
Početkom IV. st. pr. Kr. na području današnjega grada Visa (u predjelu Gradine i na poluotoku Prirovu) razvila se antička Issa (Ἴσσα), koja se vezuje uz djelatnost sirakuškoga tiranina Dionizija Starijega koji pomaže osnivanje kolonije jer mu treba luka radi kontrole plovidbe. Sirakuški imperij raspao se tijekom vlasti Dionizija mlađeg (vladao 367. do 357. pne. te od 346. do 344. p.n.e.). Issa nakon osamostaljenja i sama osniva svoje kolonije, točnije - trgovačke naseobine Tragurion (Trogir) i Epetion (Stobreč kod Splita).
ODLUKA (PSEFIZMA) JE DONEŠENA
Ovdje ću se dotaknuti jedne vrlo osjetljive teme koja pokazuje važnost pisanog nalaza.
Josip Brunšmid (1898.) je prvi objavio tu psefizmu kojoj, nažalost, nedostaju veliki ulomci. Psefizma je nadopunjena fragmentima nađenim na istom nalazištu. Natpis kaže da je Issa poslala koloniste i da je odlučila da svaki poslanik dobije komad zemlje u gradu i van grada, zatim slijedi popis doseljenika. Moguća lokacija je na nekoj od obližnjih rtova, na popisu u psefizmi ima cca 200 tinjak ljudi što bi moglo odgovarati brojci od približno 500-800 ljudi. To je razmjerno mala zajednica ali dovoljno velika da mora imati izvor hrane. Nažalost, zbog nedostatka dokaza to ne možemo znati. Možda je nastupio sličan problem tj. neuspjela kolonizacija kao i sa Korkyrom Melainom. Dodatno intrigirala činjenica da se o samoj naseobini, čije postojanje Psefizma nedvojbeno potvrđuje, ne zna praktički ništa.
Psefizma je pronađena u Lumbardi gdje nema ostataka Grčke arhitekture a pretpostavlja se da psefizma nije donešena izdaleka.
Kronologiju arheoloških istraživanja koje je potakla "Psefizma" na Korčuli donosi i sudionica istih Sanda Hančević, dipl. arheolog:
- 1877. Psefizmu pronašao Lumbarđanin Božo Kršinić
- 1898. godine Josipa Brunšmida u «Die Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens» objavivši Psefizmu kao cjelinu, javnosti je prezentirao upravo fantastično otkriće - radilo se, naime, o prvorazrednom povijesnom svjedočanstvu utemeljenja jedne, do tada nepoznate, grčke kolonije na Jadranu. Brunšmid je dao i prvi prijedlog dopuna teksta koji nedostaje, te objavio popis s imenima kolonista. Uz neke kasnije izmjene, ovaj se tekst citira do danas.
- 1951. do 1953. kampanje inicira I. odjel JAZU, a pod vodstvom akademika Grge Novaka pronalazi kosturne i paljevinske grobove, grčku i rimsku keramiku, te staklo i novac no grad u čijoj je funkciji bila, i dalje je ostao nepoznat.
- 1967. ili 1968. godine događa se sljedeće: "No, tamo gdje su zakazale institucije, proslavio se pojedinac. Da stvar bude još ljepša, u pitanju je gosp. Frano Kršinić Šove, praunuk istog onog Bože koji je davne 1877. godine našao prve fragmente Psefizme. Njemu pripada zasluga za pronalazak nova četiri ulomka, koji su svjetlost dana ugledali 1967., odnosno 1968. godine".
- Povodom ovog otkrića, u Lumbardu je stigla ekipa Arheološkog instituta Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pod vodstvom profesora D. Rendića-Miočevića. Tada je bilo istraženo mjesto nalaza svih poznatih fragmenata Psefizme, no očekivani rezultat je izostao. Valja, međutim, napomenuti da je u ovoj kampanji sa stručne strane bila provjerena i potvrđena pretpostavka gosp. Kršinića, da se ostaci arhitekture na vrhu Koludrta ne odnose na crkvu ili samostan, već na antičku cisternu za vodu.
- 1993-1995., na otoku su provedena istraživanja širega opsega, pod ravnanjem Arheološke istraživačke grupe - Korčula (KARG - The Korčula Archaeology Research Group). Riječ je o međunarodnom timu sastavljenom od stručnjaka iz Hrvatske, Slovenije, Švicarske i Sjedinjenih Američkih Država. Rekognosciranje je rezultiralo pronalaskom samo jednog fragmenta grčke keramike.
- 1999. godine započeta su detaljna istraživanja na Sutivanu i Koludrtu. Odvijala su se pod vodstvom mr. Miroslava Katića iz splitskog Konzervatorskog zavoda, a u stručnoj ekipi je sudjelovala i autorica ovog teksta. Iako su istraživanja rezultirala izuzetno vrijednim nalazima iz kasnijih razdoblja, u pogledu poznavanja grčke kolonije nije napravljen neki znatniji korak naprijed. Probne sonde, međutim, nisu dale rezultate.
- Nakon nastavka u 2001. godini, istraživanja su naglo obustavljena zbog nedostatka financijskih sredstava, ali i nekih lokalnih (ne)prilika.
Izvor gore navedenog, puni tekst kao i tekst Psefizme možete pročitati ovdije:
http://korcula.net/history/lumbarda/psefizma.htm
Iz navedenog se vidi da veza između Psefizme i nepoznate Isejske kolonije na Korčuli nije arheološki potvrđena. Zanimljiva je činjenica da su na Korčuli - za koju se smatra da je Korkyra Melaina, od strane znanstvenika "locirane" dvije grčke kolonije. Smatra se kako je prva osnovana tijekom 6. stoljeća a druga približno tijekom 3. stoljeća što bi trebalo rezultirati većom vjerojatnošću odgovarajućih nalaza arhitekture kojih i nakon višegodišnjih istraživanja nema.
Kao što je napisala autorica gore navedenog teksta Sanda Hančević, dipl. arheolog: "Ostala je tek nada da će budućnost rasvijetliti događaj okamenjen u Psefizmi i pružiti konkretnije dokaze o postojanju ovog zagonetnog grada".
Mogu se postaviti i sljedeća pitanja:
Zar nije "čudno" to da je nađena Psefizma u fragmentima na lokalitetu (poluotok Koludrt cca 500 x 500m) na kojem su vršena dugogodišnja detaljna istraživanja bez rezultata?
Psefizmu je pronašao Lumbarđanin Božo Kršinić 1877. na brežuljku Koludrtu u ruševinama srednjovjekovne crkve sv. Ivana. Nakon prvih neuspješnih istraživanja 1967. nakon čega su istraživanja prestala pojavljuje se Frano Kršinić Šove, praunuk istog onog Bože sa nova četiri ulomka koja su potakla nova istraživanja. Postoji li mogućnost da je Psefizma donesena sa susjednog otoka, vjerojatno privatna zbirka obitelji Kršinić jer kako to da istraživanja "stručnjaka" od 1951. do 1953. nisu našla niti jedan od ta četiri fragmenta razbijene Psefizme (u toj istoj kasnije utvrđenoj antičkoj cisterni za vodu) ?!!. Dali je Psefizma trebala poslužiti kako bi se "potvrdilo" pretpostavku o nekoliko stotina godina prije osnovanoj (dosad neutvrđenoj) prvoj koloniji Korkyrana - Korkyri Melaini na Korčuli?
(Ovo pišem 5 godina nakon objave teksta i iskazane sumnje u "Lumbardsku Psefizmu")
I gle čuda!!! oni koji ne prate povijest događanja uzvikuju "senzacija" ponovno je u 5. mjesecu 2018. došlo do novog otkrića. "Prošle subote, u jutarnjim satima, na brežuljku Koludrt u Lumbardi, arheološka ekipa na čelu s dr.sc. Hrvojem Potrebicom pronašla je ključni dio Lumbarajske psefizme, jednog od najvažnijih svjetskih spomenika starogrčke povijesti starog 2300 godina." Povijest se ne ponavlja, ljudi ponavljaju povijest...
(Jedan takav kameni spomenik nađen na Visu izgubljen je tijekom II. svjetskoga rata (Jelena Marohnić: Isejski eponimni hijeromnamon))
600-800 ljudi moralo je negdje i stanovati - zašto nema ostataka arhitekture. Ako je na tom području živio toliki broj ljudi za pretpostaviti je da se tamo i umiralo što bi trebalo ostaviti tragove veće nekropole.
Nedavno sam nabavio knjigu Roberta Matijašića "POVIJEST HRVATSKIH ZEMALJA U ANTICI", gdje nalazim slična propitkivanja ali na daleko "akademskiji način":
"Da bi se neki polis upustio u kolonizaciju, pa makar i samo na dan plovidbe od matice, mora imati valjane razloge, demografske, gospodarske ili političke prirode. Koji su razlozi pritom vodili Isu, ne možemo točno znati: vjerojatno poneki od sva tri spomenuta. Ostatci grada više ne postoje: u Lumbardi i okolici nema traga arhitekturi ili bedemima, iako je bilo pojedinačnih arheoloških nalaza grobova s helenističkim predmetima".
Koliko je samo povijesne građe otuđeno, prodano u nepovrat. Mijat Sabljar (1853.) u svojoh bilježnici br. 5 piše: ...u Povljani sam kupio dva stara rimska novčića. Ljudi ovdije njih ne čuvaju, valjanije oni prodaju u Zadar a zločestije bace. I nastavlja: Englezi su sve napise i Kamenje s kipima i uresima od razvaljenih crkvah i ..(nečitko).. po otocima pokupili i odnijeli.
Ono što nije odnešeno su temelji i ostaci megalitskih zidova povijesnih građevina.
Smatra se da je Lumbardsa Psefizma jedan od najstarijih pisanih spomenika u Hrvatskoj... smije li se uopće posumnjati u ono o čemu je arheološka znanost rekla svoje.
Naravno da doticanje ove teme osobito od strane amatera kod znanstvenika izaziva negativnu reakciju. Meni osobno ona ne smeta, ja ću i dalje koristiti ? radije nego . (točku).
RIMSKO DOBA
Rimljani nisu osnovali niti jedan novi grad osim vojnih tabora. Svi Rimski gradovi postojali su i u predrimsko doba kao autohtona Ilirska (Liburnska) ili Grčka naselja. (Izvor: Antičko graditeljstvo u Hrvatskoj).
Veliki dio otoka Paga bio je u vlasništvu pojedinih bogatih rimskih familija koje su na otoku posjedovale oveća imanja (praedia) (M. Suić).
Suić na otoku u rimskom razdoblju ne nalazi "grad" već navodi "oveća imanja". Na Pagu je u to doba prisutna ugledna rimska obitelj Kalpurnija Pisona koju M. Zaninović dovodi u vezu sa tadašnjom eksplatacijom soli.
Lokalitet Caske (Cisse) nalazimo i u popisu državnih službi Rimskog Carstva iz 5. st. poznatom pod naslovom Notitia dignitatum occident (XI, 67) a spominje se procurator baphii Cissensis Venetiae et Histriae (upravitelj cissanske suknare i bojionice za Veneciju i Histriju)(S.J. Škunca).
S.J. Škunca nadalje navodi: "Carski pogon fulonike vjerojatno se nalazio zapadno od stare novaljske jezgre, gdje je vodovod završavao u moru. Na tom potezu nađene su pri gradnji temelja kuća gomile školjaka, nekoliko kamenih i ostaci glinenih sudova koji su služili za bojanje i ispiranje sukna. Zdanja su zacijelo davno propala, a kamenje upotrebljavano za gradnju kuća tijekom stoljeća."
 |
| "Putac" - Snimili I.Oštarić A.Kurilić |
M.L. Ruić tvrdi da se u staroj Kessi radio skrlet (skrlet = crveno-ljubičasta boja op.a.).
Pomalo mi se čini tendenciozno nastojanje da iz imena Gissa-Cissa dobijemo naziv Caska (usprkos svojevrsnoj palatalizaciji kako objašnjavaju znanstvenici) koji je i danas u upotrebi. Uzevši u obzir gore navedeno, mene osobno, Caska navodi na naziv nastao u novijoj (hrvatskoj) otočnoj povijesti što bi značilo da Caska dolazi od "CA(R)SKA" odnosno Car-ska gdje je poznato da "car" dolazi iz latinske riječi Caesar a, -ska je nastala od posvojnog pridjeva s nastavkom -ska. U ovom slučaju pridjev ima značenje imenice, ali zadržava oblik pridjeva. Primjere nalazimo u imenima zemalja na –ska (Dan-ska) kao i imena mjesta, Makar-ska.
Vrijednost purpurne boje u vrijeme Rimskog carstva i njenoj vezanosti za boju vladara i aristokracije upućuje na mogućnost da je ime Caska dobila naziv povezan sa velikim i važnim gospodarstvom - Carskom bojaonicom odjeće za koju su na otoku postojali svi važniji preduvjeti: voda (akvadukt), puževi iz porodice Muricidae - Murex (volak), sol i vuna.
Naziv Caska odnosno Carska prisutnije je u Gradu Pagu gdje se govori cakavski, na predjelu gdje se ona nalazi je predio Novalje na kojem se govori čakavski. G. Szabo (1933.) navodi ime Čaška koji su upotrebljavali mještani prilikom njegovog istraživanja tog lokaliteta.
Kontinuitet nalaza iz "Caske" naglo se prekida tijekom IV. ili V. stoljeća što mnogi pripisuju najezdi barbara. Međutim valjalo bi u obzir uzeti pad Zapadnog Rimskog Carstva 476. g. kada očito i purpur gubi na značaju.
Suić donosi i slijedeći podatak (vjerojatno prema pisanju Marka Laura Ruića): "Jedno naselje nalazilo se u antici na mjestu starog Paga, današnjeg Starog grada, ili negdje u njegovoj neposrednoj blizini. Tamo su na položaju Zameti već pred par stoljeća nađeni rimski predmeti iz grobova, koji se mogu datirati od 1. st. n.e. do kasnog imperija". Iako se i u novije vrijeme spominje nalaz rimskih ali i grčkih novčića na tom lokalitetu nažalost zasada ostaju samo u pričama. Tragovi rimske prisutnosti na ovom području ni do danas nisu evidentirani. Građevine iz rimskog razdoblja na ostalom djelu otoka (osobito u Caskoj kao značajnijem naselju) gradile su se opusom quadratum-om uz upotrebu manjih kamenih blokova. Detaljnije o načinu gradnje u rimskom razdoblju piše Marcus Vitruvius Pollio, rimski pisac, arhitekta i vojni inženjer u djelu - DESET KNJIGA O ARHITEKTURI.
Opisani antički zid svojom snagom i postojanošću prkosi vremenu prenoseći važnu informaciju onima koji ju mogu iščitati, a time i riješiti neke od gore navedenih nepoznanica.
